Kamo ću poći od Tvoga Duha i kamo ću od Tvoga Lica pobjeći?
Kamo ću poći od Tvoga Duha i kamo ću od Tvoga Lica pobjeći?
Ako uzađem na Nebesa, tamo si Ti; prostrem li ležaj u Podzemlju, evo Te!
Uzmem li krila zore i nastanim se na kraju mora,
I ondje će me voditi Tvoja Ruka i držat će me Tvoja Desnica.
I rekoh: "Zacijelo će me tama prekriti i noć će biti svjetlo oko mene."
Uzmem li krila zore i nastanim se na kraju mora,
Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora:
אֶשָּׂא כַנְפֵי שָׁחַר אֶשְׁכְּנָה בְּאַחֲרִית יָֽם
'e.Sa' khan.fei- Sha.char 'esh.ke.Nah be./'a.cha.Rit Yam
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Uzmem krila zore, nastanim u-kraju mora"
1. uzmem Izvornik: אֶשָּׂא ['e.Sa'] Gramatika: Glagol u Qal imperfektu, prvo lice jednine od korijena נָשָׂא (nasa) koji znači podići, nositi ili uzeti. Značenje: Označava radnju prisvajanja ili preuzimanja nečega, ovdje u smislu posuđivanja metaforičkih krila za brzi bijeg ili putovanje.
2. krila zore Izvornik: כַנְפֵי שָׁחַר [khan.fei Sha.char] Gramatika: Konstruktni lanac. Imenica 'kanaf' (krilo) je u dualu konstruktnog stanja, izravno vezana uz imenicu 'shachar' (zora). Značenje: Poetska metafora za brze zrake jutarnje svjetlosti koje se probijaju na istoku. Predstavlja ideju kretanja nesagledivom brzinom, poput same svjetlosti.
3. nastanim Izvornik: אֶשְׁכְּנָה ['esh.ke.Nah] Gramatika: Glagol u Qal imperfektu, prvo lice jednine od korijena שָׁכַן (shakan) s kohortativnim nastavkom (paragogično he). Značenje: Izražava snažnu namjeru boravka ili naseljavanja. Korijen implicira trajnije prebivanje (od njega potječe i riječ Šekina za trajnu Božju prisutnost).
4. u-kraju mora Izvornik: בְּאַחֲרִית יָֽם [be'achaRit Yam] Gramatika: Prijedlog 'be' (u/na) spojen s imenicom 'acharit' (krajnji dio, granica) koja tvori konstruktni odnos s imenicom 'yam' (more). Značenje: Hebrejska riječ 'yam' često označava zapad zbog položaja Sredozemnog mora. Ova prostorna metafora stoji u kontrastu sa zorom (istok), označavajući najudaljeniju zamislivu točku do koje bi čovjek mogao pobjeći.
Ovaj stih iz Psalma 139 predstavlja jednu od najljepših poetskih slika u biblijskoj književnosti, a služi ilustraciji teološke istine o Božjoj sveprisutnosti (omniprisutnosti). Psalmist koristi snažan kontrast prostornih krajnosti: s jedne strane je zora (istok) čija se svjetlost trenutačno širi obzorom, a s druge je strane najudaljenija morska granica (zapad). Zamišljajući nemoguće – da može putovati brzinom jutarnje svjetlosti kako bi se sakrio na samom kraju svijeta – on zapravo priznaje nemogućnost bijega od Božjeg duha.
Stih prenosi duboku utjehu, ali istovremeno i strahopoštovanje. Iza ljudske želje za 'naseljavanjem' na krajnjem zapadu krije se spoznaja da nijedna udaljenost, ni fizička ni duhovna, ne može prekinuti odnos između Stvoritelja i stvorenja. Kamo god ljudska duša pokušala pobjeći ili se sakriti, psalmist ubrzo spoznaje da će ga i tamo voditi Božja ruka i čuvati Njegova desnica.