Bezumnik reče u srcu svome: "Nema Boga." Pokvariše se, počiniše odvratna djela; nema nikoga tko čini dobro.
Bezumnik reče u srcu svome: "Nema Boga." Pokvariše se, počiniše odvratna djela; nema nikoga tko čini dobro.
Jahve s Nebesa pogleda na sinove ljudske da vidi ima li razumnoga koji traži Boga.
Svi skrenuše, zajedno se pokvariše; nema nikoga tko čini dobro, nema čak ni jednoga.
Bezumnik reče u srcu svome: "Nema Boga." Pokvariše se, počiniše odvratna djela; nema nikoga tko čini dobro.
Reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga; nevaljali su, gadna su djela njihova;nema nikoga da dobro tvori.
אָמַר נָבָל בְּלִבּוֹ אֵין אֱלֹהִים הִֽשְׁחִיתוּ הִֽתְעִיבוּ עֲלִילָה אֵין עֹֽשֵׂה טֽוֹב
'a.Mar na.Val be./li.b/o 'ein 'E.lo.Him hish.Chi.tu hit.'I.vu 'a.li.Lah 'ein 'o.seh- Tov
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Rekao je bezumnik u srcu svome nema Boga pokvarili su se učinili odvratnim djelo nema činitelja dobra"
1. bezumnik Izvornik: נָבָל [na.Val] Gramatika: Imenica, jednina, muški rod. U rečenici stoji kao subjekt glagola 'rekao je'. Značenje: U biblijskom smislu ovo ne opisuje osobu niske inteligencije, već onoga tko je moralno, duhovno i etički slijep. To je čovjek čiji svakodnevni život aktivno prkosi Božjim zakonima i mudrosti.
2. u srcu svome Izvornik: בְּלִבּוֹ [be./li.b/o] Gramatika: Sastoji se od prijedloga 'be' (u), imenice 'lev' (srce) i pronominalnog sufiksa 'o' (njegovo). Značenje: Srce u hebrejskoj misli nije primarno sjedište emocija, nego središte intelekta, volje i moralnog rasuđivanja. Odbacivanje Boga opisano je kao duboko ukorijenjena, svjesna unutarnja odluka.
3. nema Boga Izvornik: אֵין אֱלֹהִים ['ein 'E.lo.Him] Gramatika: Čestica apsolutne negacije 'ein' (ne postoji, nema) stoji uz imenicu u množini. Značenje: Ova fraza oslikava 'praktični ateizam'. Bezumnik ne vodi nužno filozofsku raspravu o ontološkom postojanju Stvoritelja, već živi i djeluje kao da Bog ne sudi, ne intervenira i ne traži odgovornost.
4. pokvarili su se Izvornik: הִֽשְׁחִיתוּ [hish.Chi.tu] Gramatika: Glagol u Hifil perfektu, 3. lice množine. Hifil ovdje ima aktivno, često i kauzativno značenje. Značenje: Riječ se koristi za kvarenje, potpunu destrukciju i trulež. Ukazuje na to da odvojenost od Boga neizbježno dovodi do duboke moralne propasti i autodestruktivnosti u ljudskom ponašanju.
5. učinili odvratnim Izvornik: הִֽתְעִיבוּ [hit.'I.vu] Gramatika: Glagol u Hifil perfektu, 3. lice množine, izveden iz korijena koji označava gnusobu ili gadost. Značenje: Ovaj izraz izravno se vezuje za djela koja su u Božjim očima moralno neprihvatljiva i odvratna. Često se u Starom zavjetu koristi u kontekstu teškog idolopoklonstva i nepravde.
6. činitelja dobra Izvornik: עֹֽשֵׂה טֽוֹב ['o.seh- Tov] Gramatika: Particip aktivni glagola 'činiti' u konstruktnom stanju (status constructus) spojen s pridjevom 'dobar' koji funkcionira kao imenica. Značenje: Naglašava potpuni i apsolutni izostanak pravednog djelovanja. Ljudska narav bez povezanosti sa Stvoriteljem opisana je kao potpuno nesposobna za činjenje istinskog i nesebičnog dobra. Imena: - Bog (Elohim) [אֱלֹהִים / 'E.lo.Him] (osoba) Znači: Bog, bogovi, Snažni Tvorba: Najvjerojatnije izvedeno iz drevnog semitskog korijena 'el koji označava veliku moć, snagu i autoritet. Imenica ima sufiks -im, što je gramatička množina (pluralis majestatis) koja se rabi za izražavanje veličanstva jednog i jedinog pravog Boga.
Ovaj poznati stih iz Psalma 14 (identičan početku Psalma 53) donosi vrlo izravnu i oštru dijagnozu ljudskog stanja izvan okrilja Božje prisutnosti. Središnja pouka teksta ne bavi se toliko teorijskim ateizmom koliko 'praktičnim ateizmom' – stavom kojim osoba odlučuje ignorirati Božji autoritet i živjeti bez ikakvog strahopoštovanja prema vrhovnom Zakonodavcu. Takav bunt započinje skriven u nutrini (u srcu), ali se vrlo brzo i nužno počinje manifestirati prema van.
Psalam jasno iznosi teološko načelo po kojemu ne postoji moralna neutralnost: odbacivanje Boga ne rezultira samo filozofskom slobodom, već automatski vodi u moralni pad i pokvarenost. Budući da su se ljudi odvojili od izvora svake dobrote, biblijski tekst zaključuje kako više nitko nije sposoban činiti pravo dobro. Ova tvrdnja o sveopćoj ljudskoj promašenosti poslužit će kao jedan od ključnih starozavjetnih temelja koje će apostol Pavao (u Rimljanima 3) iskoristiti za obrazlaganje univerzalne potrebe čovječanstva za spasenjem i božanskim otkupljenjem.