Psalam 130,1 — Knjiga Psalama

Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.

"Iz dubina zazvah te, Jahve"

1. iz dubina Izvornik: מִמַּעֲמַקִּים [mi.ma.'a.ma.Kim] Gramatika: Prijedlog 'min' (od/iz) spojen s imenicom 'ma'amaqim' u muškom rodu množine. Imenica je izvedena iz korijena עמק ('amoq) koji znači duboko. Značenje: Označava stanje krajnjeg očaja, smrtne opasnosti ili udaljenosti od Boga. Metafora vodenih dubina i kaosa ovdje predstavlja mjesto ljudske patnje i bespomoćnosti iz kojeg ne postoji prirodan izlaz.

2. zazvah te Izvornik: קְרָאתִיךָ [ke.ra.Ti.cha] Gramatika: Glagol 'qara' u Qal perfektu, 1. lice jednine ('zazvah'), s pronominalnim sufiksom 2. lica jednine ('tebe'). Perfekt ukazuje na radnju koja se dogodila i čiji su učinci još prisutni. Značenje: Izražava izravno, goruće i osobno obraćanje Bogu. To je aktivan, snažan vapaj za božanskom prisutnošću u trenucima potpune osamljenosti.

3. Jahve Izvornik: יְהוָֽה [Yah.weh] Gramatika: Vlastita imenica (Tetragram) koja služi kao Božje ime. U mazoretskom tekstu vokalizirana je samoglasnicima riječi 'Adonaj' (Gospodin) kako bi se izbjeglo njeno izgovaranje iz poštovanja. Značenje: Izgovaranje osobnog Božjeg imena priziva savez koji je Bog sklopio sa svojim narodom. Molitelj se time ne obraća dalekoj sili, već Bogu koji je obećao biti blizak, vjeran i milosrdan. Imena:

- Jahve [יהוה / Yah.weh] (ostalo) Znači: Onaj koji jest, Ja jesam Tvorba: Najvjerojatnije je izvedeno iz starog hebrejskog korijena הוה (hawah), što znači 'biti' ili 'postati', vjerojatno u arhaičnom kauzativnom obliku ili nesvršenom vremenu trećeg lica. Tekst objašnjava: U Izlasku 3,14 sam Bog objašnjava i povezuje svoje ime s frazom 'Ehjeh ašer ehjeh' (Ja sam koji jesam / Ja ću biti koji ću biti).

Ovaj poznati početak 130. psalma (De profundis) savršeno sažima ljudsko iskustvo teške patnje i teološki koncept spasenja. 'Dubine' (ma'amaqim) ovdje ne označavaju samo fizičku opasnost, već teški duhovni ponor grijeha, otuđenosti, smrti i kaosa koji proždire čovjeka. U takvom bezizlaznom stanju, iz perspektive potpunog pada, čovjek više nema uporišta u vlastitoj snazi niti u svijetu oko sebe.

Ipak, upravo iz tog ponora rađa se spasonosni čin vjere - molitva. Zazivanje Božjeg saveznog imena (Jahve) izražava nadu koja prkosi očaju. Udaljenost između mračnih dubina i nebeske Božje prisutnosti prevladana je upornim, osobnim vapajem. Time stih postavlja jasan temelj biblijske poruke nade: ne postoji ponor ni ponikva u koju bi čovjek mogao pasti, a da iz nje njegov glas ne može dosegnuti Boga.