Bog je progovorio u Svetosti Svojoj: "Klicat ću, razdijelit ću Šekem i dolinu Sukot izmjeriti.
Bog je progovorio u Svetosti Svojoj: "Klicat ću, razdijelit ću Šekem i dolinu Sukot izmjeriti.
Moj je Gilead i Moj je Manaše, Efrajim je utvrda Moje glave, a Judeja Moj zakonodavac.
Moab je posuda Moga pranja, na Edom ću baciti Svoju obuću, nada Mnom kliči, Filistejo!
Tko će me dovesti u utvrđeni grad? Tko me vodio do Edoma?
Zar nas Ti, Bože, nisi odbacio i ne izlaziš, Bože, s vojskama našim?
Moab je posuda Moga pranja, na Edom ću baciti Svoju obuću, nada Mnom kliči, Filistejo!
Moav čaša moja, iz koje se umivam, na Edoma pružiću obuću svoju. Pjevaj mi, Filistejska zemljo!
מוֹאָב סִיר רַחְצִי עַל אֱדוֹם אַשְׁלִיךְ נַעֲלִי עָלַי פְּלֶשֶׁת הִתְרֹעָֽעִֽי
mo.'Av sir rach.Tz/i 'al- 'E.dom 'ash.Likh na.'a.L/i 'a.La/i pe.Le.shet hit.ro.'A.'I
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Moab posuda pranja moga na Edom bacit ću obuću moju nada mnom Filistejo kliči"
1. posuda pranja moga Izvornik: סִיר רַחְצִי [sir rach.Tz/i] Gramatika: Imenička sveza (status constructus) u kojoj je 'posuda' (lonac) vezana uz 'pranje', uz dodatak posvojnog sufiksa prve osobe jednine na drugoj imenici. Ovaj izraz opisuje najobičniji predmet svakodnevne uporabe. Značenje: Fraza nosi iznimno snažnu metaforu podčinjavanja i poniženja. Ponosni neprijatelj Moab sveden je na status ropskog alata – posude u kojoj pobjednički gospodar pere svoje prljave noge.
2. bacit ću obuću moju Izvornik: אַשְׁלִיךְ נַעֲלִי ['ash.Likh na.'a.L/i] Gramatika: Glagol je u hifil imperfektu prve osobe jednine i označava aktivnu, uzročnu radnju bacanja. Imenica 'obuća' (sandala) također nosi posvojni sufiks prve osobe jednine. Značenje: U drevnom Bliskom istoku, bacanje sandale na određeni posjed bio je pravni čin kojim se polagalo pravo na vlasništvo (kao u Knjizi o Ruti). Bog time proglašava da Edom sada pripada Njemu kao osvojeni teritorij.
3. nada mnom Filistejo kliči Izvornik: עָלַי פְּלֶשֶׁת הִתְרֹעָֽעִֽי ['a.La/i pe.Le.shet hit.ro.'A.'I] Gramatika: Glagol 'kliči' stoji u hitpolel imperativu, u drugom licu ženskog roda jednine jer se obraća narodu, odnosno zemlji Filisteji. Prijedlog 'alay' označava relaciju 'nada mnom' ili 'zbog mene'. Značenje: Riječ je o dubokoj ironiji jer se povijesnom neprijatelju zapovijeda da uzvikuje zbog pobjednika. Filistejski poklik tu više nije znak njihove pobjede, već prisiljeno priznanje Božje apsolutne vojne i duhovne nadmoći. Imena:
- Moab [מוֹאָב / mo.'Av] (narod) Znači: od oca Tvorba: Ime se tradicionalno tvori od prijedloga 'mi' (od) i imenice 'av' (otac), označavajući doslovno podrijetlo onoga koji nosi to ime. Tekst objašnjava: U Postanku 19:37, Lotova starija kći rađa sina i daje mu ime Moab, izričito navodeći razlog da je začet u incestuoznom činu s njezinim vlastitim ocem.
- Edom [אֱדוֹם / 'E.dom] (narod) Znači: crven Tvorba: Izvedeno iz semitskog korijena אדם (a-d-m) koji se odnosi na crvenu boju. Ovo se također povezuje s crvenkastim pješčenjakom i zemljom područja Seira gdje su Edomci živjeli. Tekst objašnjava: Postanak 25:30 objašnjava porijeklo imena navodeći kako je Ezav tražio od Jakova da mu da 'onog crvenog' (crvenog variva), zbog čega je prozvan Edom. Promjena imena: Edom je prvotno bio nadimak za Ezava (osobu) zbog događaja s crvenim varivom, a kasnije postaje službeno ime za cijeli njegov narod.
- Filisteja [פְּלֶשֶׁת / pe.Le.shet] (narod) Znači: došljaci ili osvajači Tvorba: Vjeruje se da ime dolazi od semitskog korijena פלש (p-l-sh) koji znači valjati se, napasti ili useliti (kao stranci/osvajači), što je vjerojatno semitizirani oblik njihovog izvornog etnonima (Peleset).
Ovaj stih (Psalam 60:8 / 108:9) donosi snažnu teološku poruku o apsolutnoj Božjoj suverenosti nad neprijateljskim silama. Koristeći upečatljive antropomorfizme i drevne kulturološke simbole, tekst prikazuje Boga kao ratnika i neosporenog vladara. Okolni narodi, koji su kroz povijest predstavljali ozbiljnu prijetnju i izvor straha za Izraelce, ovdje su degradirani na razinu običnih predmeta i pokorenih podanika.
Moab, Edom i Filisteja svedeni su na ulogu posude za pranje nogu, teritorija označenog bačenom sandalom te poraženog naroda prisiljenog klicati svom osvajaču. Time se slušatelju ili čitatelju psalma ulijeva pouzdanje da bez obzira na snagu ovozemaljskih neprijatelja, konačna vlast i pobjeda uvijek i neprikosnoveno pripadaju Bogu.