Evanđelje po Luki 7

1Budući da ispuni sve Svoje riječi pred ušima naroda, uđe u Kafarnaum. 2A nekome stotniku rob, koji mu bijaše dragocjen, u teškom stanju bijaše na umoru. 3Čuvši pak za Isusa, posla k Njemu starješine židovske moleći Ga da dođe i spasi roba njegova. 4A oni, stigavši k Isusu, gorljivo Ga zaklinjahu govoreći: "Dostojan je da Mu to učiniš; 5jer ljubi narod naš i sinagogu nam on sam sagradi." 6A Isus iđaše s njima. I kad već ne bijaše daleko od kuće, posla stotnik prijatelje govoreći Mu: "Gospodine, ne muči se, jer nisam dostojan da pod krov moj uđeš; 7zato ni samoga sebe ne smatrah dostojnim k Tebi doći. Nego reci riječju, i neka bude izliječen sluga moj. 8Ta i ja sam čovjek pod vlast postavljen, te imam pod sobom vojnike; i kažem ovome: 'Idi!' i ide, i drugomu: 'Dođi!' i dolazi, i robu svojemu: 'Učini ovo!' i čini." 9Čuvši pak to, Isus mu se zadivi te se okrenu mnoštvu koje Ga slijeđaše i reče: "Kažem vam, ni u Izraelu toliku vjeru ne nađoh." 10I vrativši se u kuću, poslanici nađoše roba zdrava. 11I dogodi se potom da On pođe u grad zvani Nain, a s Njim iđahu učenici Njegovi i mnoštvo veliko. 12A kad se približi gradskim vratima, gle, iznošaše se mrtvac, jedinorođeni sin u majke svoje, a ona bijaše udovica; i znatno mnoštvo iz grada bijaše s njom. 13I ugledavši je, Gospodin se sažali nad njom i reče joj: "Ne plači." 14I pristupi te dotaknu nosiljku; a nosioci stadoše. I reče: "Mladiću, tebi govorim, ustani!" 15I posjedne mrtvac te poče govoriti; a On ga dade majci njegovoj. 16A sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: "Prorok velik bi podignut među nama!" i: "Pohodi Bog narod Svoj!" 17I iziđe ova riječ o Njemu po cijeloj Judeji i po svoj okolici. 18I javiše Ivanu učenici njegovi o svemu tome. I dozvavši k sebi dvojicu od učenika svojih, Ivan 19posla ih ka Gospodinu govoreći: "Jesi li Ti Onaj koji dolazi ili drugoga da čekamo?" 20Stigavši pak k Njemu, muževi rekoše: "Ivan Krstitelj posla nas k Tebi govoreći: 'Jesi li Ti Onaj koji dolazi ili drugoga da čekamo?'" 21U onaj čas izliječi mnoge od bolesti i muka i duhova zlih, i slijepima mnogima darova vid. 22I odgovori te im reče: "Idite i javite Ivanu što vidjeste i čuste: slijepi progledavaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje; 23i blažen je tko se god ne sablazni o Mene." 24A kad otiđoše glasnici Ivanovi, poče govoriti mnoštvu o Ivanu: "Što iziđoste u pustinju promatrati? Trsku vjetrom ljuljanu? 25Nego što iziđoste vidjeti? Čovjeka u meke haljine zaodjenuta? Gle, oni koji su u odjeći slavnoj i raskoši, u kraljevskim su dvorima. 26Nego što iziđoste vidjeti? Proroka? Da, kažem vam, i više od proroka. 27Ovo je onaj o komu je pisano: 'Gle, šaljem glasnika Svojega pred Licem Tvojim, koji će pripraviti put Tvoj pred Tobom.' 28Kažem vam: među rođenima od žena nitko nije veći od Ivana; a najmanji u Kraljevstvu Božjem veći je od njega. 29I sav narod koji ču, i carinici, opravdaše Boga krstivši se krštenjem Ivanovim. 30A farizeji i zakonoznanci odbaciše naum Božji za sebe, ne krstivši se od njega. 31Čemu ću dakle usporediti ljude naraštaja ovoga i čemu su slični? 32Slični su dječici koja sjede na trgu i dovikuju jedni drugima te govore: 'Zasvirasmo vam, i ne zaplesaste; zakukasmo, i ne zaplakaste.' 33Došao je naime Ivan Krstitelj ne jedući kruha niti pijući vina, a vi govorite: 'Demona ima!' 34Došao je Sin Čovječji jedući i pijući, a vi govorite: 'Gle čovjeka izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!' 35I opravdana bi Mudrost od sve djece svoje." 36A moljaše Ga neki od farizeja da jede s njim. I ušavši u kuću farizejevu, prilegne za stol. 37I gle, žena koja bijaše u gradu grešnica, doznavši da je On za stolom u kući farizejevoj, donese alabastrenu posudicu mirisne pomasti, 38i stavši odostraga kod nogu Njegovih, plačući, poče suzama oblijevati noge Njegove te ih brisaše kosom glave svoje, i cjelivaše noge Njegove i mazaše ih mirisnom pomašću. 39A kad to vidje farizej koji Ga pozva, reče u sebi: "Da je ovaj prorok, znao bi tko je i kakva je žena koja Ga se dotiče — da je grešnica." 40I odgovori Isus te mu reče: "Šimune, imam ti nešto reći." A on kaže: "Učitelju, reci!" 41"Dva dužnika bijahu u nekoga vjerovnika. Jedan dugovaše pet stotina denara, a drugi pedeset. 42Budući da nisu imali odakle vratiti, obojici milostivo oprosti. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" 43Odgovori Šimun i reče: "Pretpostavljam onaj kojemu je više milostivo oprostio." A On mu reče: "Pravo si prosudio." 44I okrenuvši se prema ženi, reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh u tvoju kuću; vode Mi na noge nisi dao, a ova Mi suzama obli noge i kosom ih svojom obrisa. 45Cjelova Mi ne dade, a ova, otkako uđoh, ne prestade cjelivati noge Moje. 46Uljem glavu Moju ne pomaza, a ova mirisnom pomašću pomaza noge Moje. 47Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer uzljubi mnogo; a komu se malo oprašta, malo ljubi." 48A njoj reče: "Oprošteni su ti grijesi." 49I počeše sustolnici govoriti u sebi: "Tko je ovaj koji i grijehe otpušta?" 50Isus reče ženi: "Tvoja te vjera spasila. Idi u miru."