Evanđelje po Luki 16

1Govoraše pak i učenicima: "Bijaše bogat čovjek koji imaše upravitelja, i ovaj mu bi optužen da rasipa njegovo imanje. 2I pozva ga pa mu reče: 'Što ovo čujem o tebi? Predaj račun o svojoj upravi, jer više ne možeš upravljati.' 3A upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim, jer gospodar moj oduzima upravu od mene? Kopati ne mogu, prositi se stidim. 4Znam što ću učiniti da me, kada budem smijenjen s uprave, prime u svoje domove.' 5I pozva k sebi svakoga pojedinog od dužnika svojega gospodara pa govoraše prvomu: 'Koliko duguješ mojemu gospodaru?' 6A on reče: 'Stotinu bata ulja.' A on mu reče: 'Uzmi svoj zapis pa sjedni i brzo napiši pedeset.' 7Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko duguješ?' A on reče: 'Stotinu kora pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoj zapis i napiši osamdeset.' 8I pohvali gospodar nepravednoga upravitelja što razborito učini, jer su sinovi ovoga vijeka prema svojemu naraštaju razboritiji od sinova svjetla. 9I Ja vam kažem: načinite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom da vas, kada ono uzmanjka, prime u vječne šatore. 10Tko je vjeran u najmanjem, i u mnogom je vjeran; a tko je u najmanjem nepravedan, i u mnogom je nepravedan. 11Ako dakle u nepravednom bogatstvu ne bijaste vjerni, tko će vam povjeriti istinsko? 12I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko će vam dati vaše? 13Nijedan kućni sluga ne može dvojici gospodara služiti; jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će se jednoga držati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." 14A sve ovo slušahu farizeji, koji bijahu srebroljupci, i izrugivahu Ga. 15I reče im: "Vi ste oni koji sami sebe opravdavate pred ljudima, ali Bog poznaje srca vaša; jer ono što je među ljudima uzvišeno, gnusoba je pred Bogom. 16Zakon i Proroci su do Ivana; od tada se navješćuje Radosna vijest o Kraljevstvu Božjem i svatko u nj silom prodire. 17Ali lakše je da prođu Nebo i Zemlja negoli da propadne jedan zarez Zakona. 18Svaki koji otpušta svoju ženu i ženi se drugom, čini preljub; i tko se ženi otpuštenom od muža, čini preljub. 19Bijaše pak bogat čovjek te se odijevaše u purpur i fini lan veseleći se sjajno svaki dan. 20A siromah imenom Lazar ležaše sav u čirevima pred njegovim vratima, 21želeći se nasititi onim što padaše s bogataševa stola; štoviše, i psi dolažahu te mu oblizivahu čireve. 22Dogodi se pak da umrije siromah i da ga anđeli odnesoše u krilo Abrahamovo; umrije pak i bogataš te bi pokopan. 23I u Hadu, nalazeći se u mukama, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i Lazara u njegovu krilu. 24I on povika pa reče: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vrh svojega prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer se mučim u ovom plamenu.' 25A Abraham reče: 'Dijete, sjeti se da si primio svoja dobra u svojemu životu, a Lazar jednako zla; sada se pak on ovdje tješi, a ti se mučiš. 26A uz sve to, između nas i vas utvrđen je velik ponor, kako oni koji žele prijeći odavde k vama ne bi mogli, niti bi odande k nama prelazili.' 27A on reče: 'Molim te onda, oče, da ga pošalješ u kuću mojega oca — 28jer imam petoro braće — da im posvjedoči, kako ne bi i oni došli u ovo mjesto muke.' 29Kaže pak Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke; neka poslušaju njih.' 30A on reče: 'Nipošto, oče Abrahame, nego ako tko od mrtvih ode k njima, obratit će se.' 31A on mu reče: 'Ako Mojsija i Proroke ne slušaju, neće se uvjeriti ni ako tko iz mrtvih ustane.'"