Nijedan kućni sluga ne može dvojici gospodara služiti; jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će se jednoga držati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu."
A sve ovo slušahu farizeji, koji bijahu srebroljupci, i izrugivahu Ga.
I reče im: "Vi ste oni koji sami sebe opravdavate pred ljudima, ali Bog poznaje srca vaša; jer ono što je među ljudima uzvišeno, gnusoba je pred Bogom.
Zakon i Proroci su do Ivana; od tada se navješćuje Radosna vijest o Kraljevstvu Božjem i svatko u nj silom prodire.
Ali lakše je da prođu Nebo i Zemlja negoli da propadne jedan zarez Zakona.
I reče im: "Vi ste oni koji sami sebe opravdavate pred ljudima, ali Bog poznaje srca vaša; jer ono što je među ljudima uzvišeno, gnusoba je pred Bogom.
I reče im: vi ste oni koji se gradite pravedni pred ljudima; ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko ono je mrzost pred Bogom.
καὶ εἶπεν αὐτοῖς· ὑμεῖς ἐστε οἱ δικαιοῦντες ἑαυτοὺς ἐνώπιον τῶν ἀνθρώπων, ὁ δὲ θεὸς γινώσκει τὰς καρδίας ὑμῶν ὅτι τὸ ἐν ἀνθρώποις ὑψηλὸν βδέλυγμα ἐνώπιον τοῦ θεοῦ ἐστιν.¶
kai eipen autois humeis este hoi dikaiountes he'autous enōpion tōn anthrōpōn ho de theos ginōskei tas kardias humōn hoti to en anthrōpois hupsēlon bdelugma enōpion tou theou estin
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"I reče njima: vi jeste koji opravdavaju sebe pred ljudima, a Bog poznaje srca vaša jer ono među ljudima uzvišeno gnusoba pred Bogom"
1. vi jeste koji opravdavaju sebe Izvornik: ὑμεῖς ἐστε οἱ δικαιοῦντες ἑαυτοὺς [humeis este hoi dikaiountes he'autous] Gramatika: Naglašena osobna zamjenica u nominativu množine uz glagol biti i poimeničeni particip prezenta aktivnog s povratnom zamjenicom u akuzativu. Član ispred participa pretvara radnju u trajno obilježje skupine. Značenje: Poimeničeni particip u prezentu opisuje ljude kojima je stalno nastojanje prikazati se pravednima. Naglašena zamjenica na početku izoštrava suprotnost između ljudskog samoopravdanja i Božjeg suda koji slijedi.
2. pred ljudima ... pred Bogom Izvornik: ἐνώπιον τῶν ἀνθρώπων ... ἐνώπιον τοῦ θεοῦ [enōpion tōn anthrōpōn ... enōpion tou theou] Gramatika: Nepromjenjivi prijedlog koji traži genitiv, tvoren od riječi za oko ili lice. Dvaput se ponavlja u stihu tvoreći snažan okvir suprotnosti dvaju sudišta. Značenje: Izraz doslovno znači u očima ili pred licem nekoga. Ljudsko gledanje zaustavlja se na izvanjskom ugledu i bogatstvu, dok Božji pogled prodire do skrivene stvarnosti.
3. a Bog poznaje srca vaša Izvornik: ὁ δὲ θεὸς γινώσκει τὰς καρδίας ὑμῶν [ho de theos ginōskei tas kardias humōn] Gramatika: Glagol u prezentu indikativa aktivnog, treće lice jednine, uz suprotni veznik koji suprotstavlja Boga ljudima. Prezent izražava trajno, svevremensko Božje znanje. Značenje: U biblijskom poimanju srce nije samo središte osjećaja, nego najdublje središte čovjekovih odluka, namjera i volje. Bog ne sudi po izvanjskoj pobožnosti, nego izravno vidi unutarnju stvarnost čovjeka.
4. ono među ljudima uzvišeno Izvornik: τὸ ἐν ἀνθρώποις ὑψηλὸν [to en anthrōpois hupsēlon] Gramatika: Poimeničeni pridjev u nominativu jednine srednjeg roda s određenim članom, u koji je umetnut prijedložni izraz u dativu. Srednji rod s članom sažima sve ono što nosi to svojstvo u jednu opću pojavu. Značenje: Označava sve ono što ljudsko društvo cijeni kao visoko, ugledno i vrijedno divljenja, poput bogatstva, časti i samodopadne pravednosti. Ono što ljudi uzdižu na vrh ljestvice vrijednosti podliježe potpunom preokretu pred Bogom.
5. gnusoba Izvornik: βδέλυγμα [bdelugma] Gramatika: Imenica u nominativu jednine srednjeg roda u službi imenskog predikata, bez glagolske kopule. Izostanak glagola biti čini izričaj sažetim i prodornim poput proročke izreke. Značenje: U grčkom prijevodu Staroga zavjeta ova riječ redovito označava ono što izaziva najdublju odvratnost pred Bogom, osobito idolopoklonstvo i kultnu nečistoću. Povezujući je s prethodnim stihovima, Isus pokazuje da je oholo služenje bogatstvu pod krinkom pobožnosti pred Bogom jednako odvratno kao i štovanje idola.
Ovaj stih (Luka 16:15) predstavlja oštru kritiku farizejskog licemjerja i općenito ljudske sklonosti ka samoopravdanju i traženju slave od drugih, umjesto od Boga. Isus jasno povlači granicu između ljudskog i božanskog sustava vrijednosti, pokazujući da su oni u svojoj srži radikalno suprotstavljeni.
Glavna poruka je da Bog gleda na srce i sudi prave motive, dok ljudi sude po vanjštini. Ono što ljudsko društvo često slavi i uzvisuje - religioznu predstavu bez nutarnjeg pokrića, društveni status ili moć - u Božjim je očima doslovno idolopoklonička gnusoba. Stih nas poziva na potpunu autentičnost i poniznost pred Bogom, oslobađajući nas od težnje za aplauzom svijeta.