Evanđelje po Ivanu 11

1A bijaše netko bolestan, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i Marte, sestre njezine; 2a Marija bijaše ona koja pomaza Gospodina mirisnim uljem i obrisa noge Njegove vlasima svojim, čiji brat Lazar bolovaše. 3Poslaše dakle sestre k Njemu poručujući: "Gospodine, evo, onaj kojega voliš boluje." 4A kad Isus ču, reče: "Ova bolest nije na smrt, nego za Slavu Božju, da se proslavi Sin Božji po njoj." 5A ljubljaše Isus Martu i sestru njezinu i Lazara. 6Kada dakle ču da boluje, tada doista ostade u mjestu u kojem bijaše dva dana. 7Zatim nakon toga govori učenicima: "Idemo opet u Judeju." 8Govore Mu učenici: "Rabbi, sad su Te Židovi tražili kamenovati, i opet ideš onamo?" 9Odgovori Isus: "Nema li dvanaest sati u danu? Ako tko hoda danju, ne spotiče se, jer gleda svjetlo ovoga svijeta. 10Ako pak tko hoda noću, spotiče se, jer svjetla nema u njemu." 11To reče, i poslije toga govori im: "Lazar, prijatelj naš, usnuo je; ali idem da ga probudim." 12Rekoše Mu dakle učenici: "Gospodine, ako je usnuo, ozdravit će." 13A Isus bijaše govorio o smrti njegovoj; no oni pomisliše da govori o počinku sna. 14Tada im dakle Isus reče otvoreno: "Lazar umrije. 15I radujem se radi vas, da uzvjerujete, što ne bijah ondje; nego hajdemo k njemu." 16Reče dakle Toma zvani Blizanac suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s Njim." 17Došavši dakle, Isus nađe da je on već četiri dana u grobu. 18A Betanija bijaše blizu Jeruzalema, oko petnaest stadija daleko. 19Mnogi od Židova bijahu došli k Marti i Mariji da ih utješe zbog brata. 20Marta dakle, kad ču da Isus dolazi, iziđe Mu u susret; a Marija sjeđaše u kući. 21Reče dakle Marta Isusu: "Gospodine, da Ti bijaše ovdje, ne bi umro brat moj. 22Ali i sada znam da, što god zatražiš od Boga, dat će Ti Bog." 23Govori joj Isus: "Ustat će brat tvoj." 24Govori Mu Marta: "Znam da će ustati o uskrsnuću, u posljednji dan." 25Reče joj Isus: "Ja sam Uskrsnuće i Život; tko vjeruje u Mene, ako i umre, živjet će, 26i svaki koji živi i vjeruje u Mene neće umrijeti dovijeka. Vjeruješ li ovo?" 27Govori Mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si Ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet." 28I rekavši to, otiđe i pozva sestru svoju Mariju potajno rekavši: "Učitelj je ovdje i zove te." 29Ona, čim začu, ustade brzo i pođe k Njemu. 30A Isus još ne bijaše došao u selo, nego bijaše na mjestu gdje Ga susrete Marta. 31Židovi dakle koji bijahu s njom u kući i tješahu je, vidjevši Mariju kako brzo ustade i iziđe, pođoše za njom, pomislivši da odlazi na grob da ondje zaplače. 32Marija dakle, kad dođe onamo gdje bijaše Isus, vidjevši Ga, pade k nogama Njegovim govoreći Mu: "Gospodine, da Ti bijaše ovdje, ne bi bio umro brat moj." 33Isus dakle, kad vidje nju kako plače i Židove koji dođoše s njom kako plaču, potrese se u duhu i uznemiri Sebe, 34i reče: "Gdje ste ga položili?" Govore Mu: "Gospodine, dođi i vidi." 35Zaplaka Isus. 36Govorahu dakle Židovi: "Gle, kako ga ljubljaše!" 37A neki od njih rekoše: "Zar ne mogaše Ovaj, koji otvori oči slijepcu, učiniti da i ovaj ne umre?" 38Isus dakle, ponovno potresen u Sebi, dolazi na grob; a bijaše to špilja, i kamen ležaše na njoj. 39Govori Isus: "Odvalite kamen." Govori Mu sestra preminuloga, Marta: "Gospodine, već zaudara; ta četvrti mu je dan." 40Govori joj Isus: "Ne rekoh li ti da ćeš, ako uzvjeruješ, vidjeti Slavu Božju?" 41Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči gore i reče: "Oče, zahvaljujem Ti što si Me uslišao. 42A Ja znah da Me svagda slušaš; nego rekoh zbog mnoštva koje naokolo stoji, da uzvjeruju da si Me Ti poslao." 43I to rekavši, velikim glasom povika: "Lazare, iziđi van!" 44Iziđe umrli, nogu i ruku svezanih povojima, a lice njegovo bijaše obavijeno ubrusom. Govori im Isus: "Odriješite ga i pustite ga neka ide." 45Mnogi dakle od Židova koji dođoše k Mariji i vidješe što učini povjerovaše u Njega. 46A neki od njih odoše k farizejima i rekoše im što učini Isus. 47Okupiše dakle veliki svećenici i farizeji Vijeće i govorahu: "Što činimo? Jer Ovaj čovjek čini mnoge znakove. 48Ako Ga ostavimo tako, svi će povjerovati u Njega, i doći će Rimljani i uzet će nam i mjesto i narod." 49A jedan od njih, Kajfa, koji te godine bijaše veliki svećenik, reče im: "Vi ne znate ništa, 50niti prosuđujete da vam je bolje da jedan čovjek umre za puk, a ne da sav narod propadne." 51A to ne reče sam od sebe, nego, budući da te godine bijaše veliki svećenik, prorokova da Isus ima umrijeti za narod, 52i ne samo za narod nego da i raspršenu djecu Božju sabere u jedno. 53Od onoga dakle dana odlučiše da Ga ubiju. 54Isus dakle više ne hođaše javno među Židovima, nego ode odande u kraj blizu pustinje, u grad zvani Efrajim, i ondje ostade s učenicima. 55A bijaše blizu Pasha židovska, i uziđoše mnogi iz kraja u Jeruzalem prije Pashe da očiste sami sebe. 56Tražahu dakle Isusa i govorahu među sobom stojeći u Hramu: "Što vam se čini? Zar nikako neće doći na blagdan?" 57A veliki svećenici i farizeji bijahu dali zapovijedi da, ako tko sazna gdje je, prijavi, kako bi Ga uhvatili.