Židovi dakle koji bijahu s njom u kući i tješahu je, vidjevši Mariju kako brzo ustade i iziđe, pođoše za njom, pomislivši da odlazi na grob da ondje zaplače.
Marija dakle, kad dođe onamo gdje bijaše Isus, vidjevši Ga, pade k nogama Njegovim govoreći Mu: "Gospodine, da Ti bijaše ovdje, ne bi bio umro brat moj."
Isus dakle, kad vidje nju kako plače i Židove koji dođoše s njom kako plaču, potrese se u duhu i uznemiri Sebe,
i reče: "Gdje ste ga položili?" Govore Mu: "Gospodine, dođi i vidi."
Zaplaka Isus.
Isus dakle, kad vidje nju kako plače i Židove koji dođoše s njom kako plaču, potrese se u duhu i uznemiri Sebe,
Onda Isus kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Judejci koji dođoše s njom, zgrozi se u duhu, i sam postade žalostan.
Ἰησοῦς οὖν ὡς εἶδεν αὐτὴν κλαίουσαν καὶ τοὺς συνελθόντας αὐτῇ Ἰουδαίους κλαίοντας, ἐνεβριμήσατο τῷ πνεύματι καὶ ἐτάραξεν ἑαυτὸν
Iēsous oun hōs eiden autēn klaiousan kai tous sunelthontas autēa Ioudaious klaiontas enebrimēsato tō pneumati kai etaraxen he'auton
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Isus dakle kad vidje nju plačuću i one došavše s njom Židove plačuće, potrese se tim duhom i uznemiri samoga sebe"
1. dakle Izvornik: οὖν [oun] Gramatika: Zaključni i pripovjedni veznik koji povezuje ovu scenu s Marijinim dolaskom i padom pred Isusove noge u prethodnom stihu. Značenje: Označava da Isusova duboka unutarnja reakcija nije slučajna, nego izravan odgovor na susret s ljudskom boli i smrću koja je zahvatila Njegove prijatelje.
2. plačuću / plačuće Izvornik: κλαίουσαν ... κλαίοντας [klaiousan ... klaiontas] Gramatika: Participi prezenta aktivnog u akuzativu (najprije jednine ženskog roda za Mariju, zatim množine muškog roda za Židove) koji označavaju trajnu radnju. Značenje: Glagol označava glasno naricanje i glasan plač karakterističan za bliskoistočnu žalost za pokojnikom, pri čemu prezent naglašava da je Isus uronjen u prizor neprekidnog i glasnog ridanja.
3. došavše s Izvornik: συνελθόντας [sunelthontas] Gramatika: Particip aorista aktivnog u akuzativu množine muškog roda, s prijedlogom koji označava zajedništvo; izražava radnju koja je prethodila glavnom glagolu. Značenje: Opisuje pratnju koja se pridružila Mariji u njezinoj žalosti, čime je stvoren kolektivni prizor bespomoćnosti pred smrću kojemu će ti isti ljudi uskoro postati svjedoci čuda.
4. potrese se Izvornik: ἐνεβριμήσατο [enebrimēsato] Gramatika: Glagol u aoristu indikativa, 3. lice jednine, deponentni medij koji snažno naglašava unutarnju uključenost subjekta u jednokratni, siloviti pokret. Značenje: Izvorno označava frktanje konja te izražava duboku ogorčenost, gnjev i silovitu unutarnju potresenost; Isus ovdje ne osjeća samo pasivnu tugu, nego sveti gnjev i pobunu protiv vlasti smrti kao neprijatelja čovjeka.
5. tim duhom Izvornik: τῷ πνεύματι [tō pneumati] Gramatika: Imenica u dativu jednine srednjeg roda s određenim članom; dativ ovdje ima funkciju obzira ili sfere u kojoj se radnja odvija (u svom duhu). Značenje: Pokazuje da potresenost zahvaća najdublje središte Isusove osobe, mjesto Njegove božansko-ljudske svijesti u kojoj se sukobljava sa silama propadljivosti.
6. uznemiri samoga sebe Izvornik: ἐτάραξεν ἑαυτὸν [etaraxen he'auton] Gramatika: Glagol u aoristu aktivnom, 3. lice jednine, praćen povratnom zamjenicom u akuzativu jednine muškog roda kao izravnim objektom. Značenje: Za razliku od pasivnog oblika, aktiv s povratnom zamjenicom naglašava Isusovu suverenost čak i u emocijama: On nije tek bespomoćno preplavljen nemirom izvana, nego svjesno i slobodno preuzima na sebe ljudski potres i tjeskobu pred licem smrti. Imena: - Isus [Ἰησοῦς (heb. יֵשׁוּעַ) / Iēsous (Yeshua)] (osoba) Znači: Jahve spašava Tvorba: Grčki oblik hebrejskog/aramejskog imena Ješua (skraćeno od Jehošua), tvorenog od Božjeg imena Jahve i glagolskog korijena jaša (spasiti).
- Židovi [Ἰουδαίους (heb. יְהוּדִי) / Ioudaious (Yehudi)] (narod) Znači: hvaljen, slavljen (pripadnik Judina plemena) Tvorba: Naziv naroda izveden iz imena patrijarha Jude (heb. Jehuda) i pokrajine Judeje, a korijen dolazi od hebrejskog glagola jada što znači slaviti ili zahvaljivati.
Ovaj stih (Ivan 11:33) predstavlja jedan od najsnažnijih prikaza bogočovječanske naravi Isusa Krista i Njegovog suosjećanja. Gledajući ljudsku bol, On pokazuje duboku empatiju, ali i snažan, sveti gnjev prema neprijatelju čovječanstva – smrti, koja razara Njegovu kreaciju.
Teološka poanta jest da Bog nije apatičan niti ravnodušan na našu patnju. On dragovoljno i aktivno ulazi u našu bol (uznemirujući samoga sebe) kako bi je u konačnici pobijedio; Njegova potresenost ovdje je zapravo uvod u trijumf uskrsnuća koji će ubrzo uslijediti.