Knjiga Postanka 19

1Uvečer dođoše dva anđela u Sodomu, a Lot sjeđaše na vratima Sodome. Kad ih Lot ugleda, ustade im u susret i pokloni se licem do zemlje. 2I reče: "Evo, molim, gospodari moji, skrenite, molim, u kuću sluge svojega te prenoćite i operite noge svoje; a ujutro uranite i pođite putem svojim." A oni rekoše: "Ne, nego ćemo na trgu prenoćiti." 3Ali on veoma navali na njih, pa skrenuše k njemu i uđoše u kuću njegovu; a on im priredi gozbu, ispeče beskvasne kruhove, te jedoše. 4Još ne bijahu ni legli, a ljudi onoga grada, ljudi Sodome, opkoliše kuću, od momka pa do starca, sav narod sa svakoga kraja. 5I pozvaše Lota te mu rekoše: "Gdje su ljudi koji dođoše k tebi ove noći? Izvedi ih k nama da ih upoznamo." 6Tada Lot izađe k njima na ulaz, a vrata zatvori za sobom, 7i reče: "Molim vas, braćo moja, ne činite zla! 8Evo, molim vas, imam dvije kćeri koje nisu upoznale muškarca; izvest ću ih, molim vas, k vama, pa učinite s njima kako je dobro u očima vašim. Samo ovim ljudima nemojte učiniti nikakvu stvar, jer su zato ušli u sjenu grede moje." 9A oni rekoše: "Makni se dalje!" I još rekoše: "Ovaj jedan došao je boraviti kao došljak, a neprestano bi sudio! Sada ćemo tebi učiniti gore zlo nego njima." I veoma navališe na čovjeka, na Lota, te pristupiše da slome vrata. 10Tada ljudi pružiše ruku svoju, uvedoše Lota k sebi u kuću i zatvoriše vrata. 11A ljude koji bijahu na ulazu kuće udariše sljepilom, od maloga pa do velikoga, tako da se izmoriše tražeći ulaz. 12Nato ljudi rekoše Lotu: "Koga još imaš ovdje? Zeta, i sinove svoje, i kćeri svoje, i sve što je tvoje u gradu izvedi iz ovoga mjesta, 13jer mi uništavamo ovo mjesto; jer je vika njihova postala velika pred Licem Jahvinim, pa nas posla Jahve da ga uništimo." 14I izađe Lot te progovori zetovima svojim, koji su trebali uzeti kćeri njegove, i reče: "Ustanite, izađite iz ovoga mjesta, jer Jahve uništava grad!" Ali u očima zetova svojih bijaše kao onaj koji se šali. 15A kad zora uzađe, anđeli požurivahu Lota: "Ustani, uzmi ženu svoju i dvije kćeri svoje koje se ovdje nalaze, da ne budeš zbrisan u krivnji grada." 16Kako je on oklijevao, ljudi uhvatiše za ruku njegovu i za ruku žene njegove i za ruku dviju kćeri njegovih, po Milosrđu Jahvinu nad njim, pa ga izvedoše i smjestiše ga izvan grada. 17I bi, dok ih izvođahu van, da On reče: "Spasi se za život svoj! Ne gledaj iza sebe i ne zaustavljaj se u cijelom talentu; u goru bježi da se spasiš, kako ne bi bio zbrisan!" 18A Lot im reče: "Ne, molim Te, Gospodine! 19Evo, molim Te, našao je sluga Tvoj Milost u očima Tvojim i uvećao si Milost Svoju koju si učinio sa mnom da sačuvaš na životu dušu moju; ali ja ne mogu pobjeći u goru, da me ne sustigne zlo pa da umrem. 20Evo, molim Te, ovaj je grad blizu da onamo pobjegnem, a malen je. Neka pobjegnem, molim Te, onamo — zar nije malen? — pa će živjeti duša moja." 21Tada mu On reče: "Evo, podigao sam lice tvoje i u ovoj stvari, da ne preokrenem grad o kojem si govorio. 22Požuri, pobjegni onamo, jer ne mogu učiniti nikakvu stvar dok ne dođeš onamo." Stoga prozvaše ime grada Soar. 23Sunce izađe nad zemlju kad Lot uđe u Soar. 24Tada Jahve izli na Sodomu i na Gomoru sumpor i oganj od Jahve s Nebesa, 25i prevrnu one gradove i sav talenat, sve stanovnike gradova i raslinje zemlje. 26A žena se njegova obazre iza njega i postade stup soli. 27Abraham pak porani ujutro na mjesto gdje je bio stajao pred Licem Jahvinim, 28pa pogleda dolje prema Sodomi i Gomori i prema svoj zemlji talenta; i vidje, a to se dizaše dim sa zemlje kao dim iz peći. 29I bi, kad Bog uništavaše gradove talenta, da se Bog sjeti Abrahama te izvede Lota iz središta prevrnuća, kad prevrnu gradove u kojima Lot boravljaše. 30Tada Lot uzađe iz Soara i nastani se u gori, i dvije kćeri njegove s njim, jer se bojaše boraviti u Soaru; i nastani se u pećini, on i dvije kćeri njegove. 31I reče prvorođena mlađoj: "Otac je naš star, a nema muža u zemlji da uđe k nama po običaju sve zemlje. 32Hajde, napojimo oca svojega vinom i lezimo s njim, pa ćemo od oca svojega sačuvati na životu sjeme." 33I napojiše oca svojega vinom one noći, pa uđe prvorođena i leže s ocem svojim, a on ne znade ni kad ona leže ni kad ustade. 34A sutradan reče prvorođena mlađoj: "Gle, ležala sam sinoć s ocem svojim; napojimo ga vinom i noćas, pa uđi, lezi s njim, te ćemo od oca svojega sačuvati na životu sjeme." 35I napojiše i one noći oca svojega vinom, pa ustade mlađa i leže s njim, a on ne znade ni kad ona leže ni kad ustade. 36Tako obje kćeri Lotove začeše od oca svojega. 37I rodi prvorođena sina te mu nadjenu ime Moab; on je otac Moaba sve do danas. 38A i mlađa rodi sina te mu nadjenu ime Ben-Ami; on je otac sinova Amonovih sve do danas.