Knjiga Psalama 49

1Ravnatelju zbora; od sinova Korejevih, psalam. 2Pogani, svi ovo; stanovnici vasiljene, prignite svi uho, 3ljudi obični, ljudi glasoviti, bogati i siroti, svi zajedno. 4Moja usta govore riječi mudrosti, moje srce mrmlja govore dobrog smisla. 5Uho osjetljivo na poslovice, na moju kitaru, ja rješavam jednu zagonetku. 6Zašto strahovati, u loše dane, od pakosti podlaca koji me opkoljavaju, 7i onih koji računaju na svoje imanje i hvališu se svojim velikim bogatstvom? 8Jedan čovjek ne može iskupiti drugog, ni platiti Bogu njegovu otkupninu . 9Kolika god cijena bude plaćena za jedan život, on mora prestati zauvijek . 10On bi još živio, beskrajno? Nikad li on neće vidjet groba? 11Tad nek vidi mudrace kako umiru, propadaju sa slaboumnikom i prostakom, ostavljajući drugima svoje imanje. 12Oni vjeruju da su im kuće vječne, njihova boravišta nepropadiva, i oni bijahu svoja imena davali zemljama ! 13čovjek sa svojim počastima ne provede noć: jednak je on životinji koja se ubija. 14Evo sudbine onih koji imaju jedno suludo povjerenje u sebe, budućnosti onih koji sebi ugađaju svojim raspravama: 15Oni su zatvoreni u pakao kao ovce; Smrt njih odvodi napasati. Sutradan, pravi ljudi njih zgaze, njihove rasprave se izbrišu u paklu, oni su daleko od svojih palača. 16Ali Bog će otkupiti moj život u vlasti pakla; da, on će me uzeti. 17Ne plaši se kad se jedan čovjek obogati i kad slava njegove kuće poraste. 18Jer umirući, on ne odnosi ništa, a njegova slava ne silazi s njim. 19Za svog života, on sebi čestitaše: ” Plješćem tebi, jer sve ide dobro za tebe!“ 20On će sastati krug svojih otaca koji nikad više neće ugledati svjetlost. 21čovjek sa svojim počastima, ali koji nije shvatio, jednak je životinji koja se ubija.