Knjiga Psalama 39
1Rekoh: "Čuvat ću svoje putove da ne zgriješim svojim jezikom; stavit ću brnjicu na svoja usta dok je opaki preda mnom." 2Onijemio sam u tišini, o dobru sam šutio, a bol se moja uzburkala. 3Srce mi se ugrijalo u nutrini, u mojem razmišljanju plamtjela je vatra; progovorih svojim jezikom: 4"Obznani mi, Jahve, moj kraj i kolika je mjera mojih dana, da spoznam koliko sam prolazan. 5Evo, na pedlje si mi dane dao i vijek je moj kao ništa pred Tobom. Doista, puki je dašak svaki čovjek koji stoji. Sela. 6Samo kao sjena hodi čovjek, samo se uzalud uznemiruje; zgrće, a ne zna tko će to pokupiti. 7I sada, što čekam, Gospodine? Nada je moja u Tebi. 8Izbavi me od svih mojih prijestupa, ne učini me ruglom bezumnika. 9Zanijemio sam, ne otvaram usta svoja, jer Ti si to učinio. 10Ukloni s mene udarac Svoj, od udara Ruke Tvoje ja skončavam. 11Ukorima zbog bezakonja Ti opominješ čovjeka i kao moljac rastačeš njegovu dragocjenost; doista, svaki je čovjek dah. Sela. 12Čuj moju molitvu, Jahve, i poslušaj moj vapaj, ne šuti na moje suze. Jer ja sam stranac kod Tebe, pridošlica kao svi moji oci. 13Odvrati pogled od mene i razvedrit ću se, prije no što odem i više me ne bude. 14Ne gledaj me više, ja ću se moći najzad osmjehnuti, prije no što odem i ne budem više.