A sva djela svoja čine da ih vide ljudi; jer proširuju zapise svoje i povećavaju rese,
A sva djela svoja čine da ih vide ljudi; jer proširuju zapise svoje i povećavaju rese,
a ljube prvo mjesto na večerama i prva sjedala u sinagogama,
i pozdrave na trgovima, i da ih ljudi zovu 'rabi'.
A vi se ne dajte zvati 'rabi', jer jedan je vaš Učitelj, a svi ste vi braća.
I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji, jer jedan je vaš Otac, Onaj Nebeski.
i pozdrave na trgovima, i da ih ljudi zovu 'rabi'.
I da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: ravi! ravi!
καὶ τοὺς ἀσπασμοὺς ἐν ταῖς ἀγοραῖς καὶ καλεῖσθαι ὑπὸ τῶν ἀνθρώπων ῥαββί ῥαββί.
kai tous aspasmous en tais agorais kai kaleisthai hupo tōn anthrōpōn rhabbi rhabbi
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"i pozdrave na trgovima i zvati se od ljudi rabi"
1. i pozdrave na trgovima Izvornik: καὶ τοὺς ἀσπασμοὺς ἐν ταῖς ἀγοραῖς [kai tous aspasmous en tais agorais] Gramatika: Imenica u akuzativu množine muškog roda s određenim članom, koja se kao izravni objekt nadovezuje na glagol 'ljube' iz prethodnog stiha, uz prijedložni izraz u dativu množine. Značenje: Trgovi (ἀγοραί) bili su najprometnija mjesta javnog života; farizeji ondje nisu tražili običan pozdrav, nego svečane izraze strahopoštovanja kojima je puk javno priznavao njihovu duhovnu nadmoć.
2. i zvati se od ljudi Izvornik: καὶ καλεῖσθαι ὑπὸ τῶν ἀνθρώπων [kai kaleisthai hupo tōn anthrōpōn] Gramatika: Infinitiv prezenta pasiva koji također ovisi o glagolu 'ljube' iz prethodnog stiha. Prijedlog ὑπὸ s genitivom množine (od ljudi) izriito navodi vršitelja radnje u pasivnoj konstrukciji. Značenje: Trajni vid prezenta pokazuje da neprestano uživaju u tome da ih ljudi oslovljavaju počasnim naslovima, čime svoj identitet grade na ljudskom priznanju.
3. rabi Izvornik: ῥαββί [rhabbi] Gramatika: Nepromjenjiva posuđenica iz hebrejskog odnosno aramejskog jezika koja u rečenici stoji u službi predikatnog nominativa uz pasivni infinitiv 'zvati se'. Značenje: Doslovno znači 'moj veliki' ili 'moj gospodaru', a u Isusovo je vrijeme postao počasni naslov za pismoznance i učitelje Zakona koji je izražavao iznimno poštovanje i podložnost učenika učitelju.
Ovaj stih iz Matejeva evanđelja (Mt 23:7) predstavlja oštru Isusovu kritiku licemjerne i sebične religioznosti koja duhovni poziv pretvara u sredstvo za stjecanje društvenog prestiža, časti i moći. Pismoznanci i farizeji nisu tražili Bogu ugodnu poniznost, već su žudjeli za javnim spektaklom odavanja počasti na mjestima najvećeg okupljanja te za laskavim titulama koje ih uzvisuju iznad običnog naroda. Njihova pobožnost bila je usmjerena prema van – na ljudsko odobravanje i hranjenje vlastitog egoizma.
Glavna poruka stiha je trajno upozorenje svim vjernicima, a osobito duhovnim vođama, protiv opasnosti duhovnog ponosa, klerikalizma i traženja ljudske slave. U Božjem kraljevstvu istinska se veličina ne mjeri javnim priznanjima, počasnim pozdravima i zvučnim titulama, već poniznim služenjem drugima. Krist nas poziva na autentičnu vjeru u kojoj je Bog jedino središte i jedini autoritet, dok su svi vjernici pozvani na međusobnu jednakost i bratstvo pod jednim Učiteljem.