Tada pristupaju Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći:
Tada pristupaju Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći:
"Zbog čega učenici Tvoji prestupaju predaju starješina? Naime, ne peru ruke svoje kada kruh jedu."
A On odgovori i reče im: "Zbog čega i vi prestupate Zapovijed Božju zbog predaje svoje?
Tada pristupaju Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći:
Tada pristupiše k Isusu književnici i fariseji od Jerusalima govoreći:
Τότε προσέρχονται τῷ Ἰησοῦ οἱ ἀπὸ Ἱεροσολύμων Φαρισαῖοι καὶ γραμματεῖς λέγοντες·
Tote proserchontai tō Iēsou hoi apo Hi'erosolumōn Pharisaioi kai grammateis legontes
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Tada pristupaju [k] Isusu iz Jeruzalema farizeji i pismoznanci govoreći:"
1. pristupaju Izvornik: προσέρχονται [proserchontai] Gramatika: Glagol u prezentu, indikativ, 3. lice množine. Radi se o povijesnom prezentu kojim pripovjedač prošlu radnju iznosi u sadašnjem vremenu kako bi prizor učinio živim i neposrednim pred čitateljem. Značenje: Glagol je složen od prijedloga 'pros' (prema, k) i 'erchomai' (ići, dolaziti). Kod Mateja se često koristi za svečano ili službeno pristupanje Isusu, ovdje od strane službenog izaslanstva koje dolazi s namjerom ispitivanja i optužbe.
2. [k] Isusu Izvornik: τῷ Ἰησοῦ [tō Iēsou] Gramatika: Određeni član i vlastito ime u dativu jednine muškog roda. Dativ ovdje stoji uz glagol pristupanja i označava smjer kretanja te izravnog adresata radnje. Značenje: Upotreba određenog člana uz vlastito ime u grčkom jeziku naglašava poznatu, konkretnu osobu koja je u središtu zbivanja i prema kojoj je usmjerena cijela pozornost pridošlica.
3. iz Jeruzalema Izvornik: ἀπὸ Ἱεροσολύμων [apo Hi'erosolumōn] Gramatika: Prijedlog 'apo' s imenicom u genitivu množine srednjeg roda. Prijedlog označava podrijetlo i polazišnu točku iz koje dolaze sugovornici. Značenje: Navođenje Jeruzalema pokazuje da ovo nisu samo lokalni galilejski protivnici, nego autoritativna delegacija iz samog vjerskog i hramskog središta židovstva, što sukobu daje najvišu službenu težinu.
4. farizeji i pismoznanci Izvornik: Φαρισαῖοι καὶ γραμματεῖς [Pharisaioi kai grammateis] Gramatika: Dvije imenice u nominativu množine muškog roda povezane veznikom 'kai', bez određenog člana. Odsutnost člana ističe njihovu svojstvenu ulogu i karakter ('ljudi iz redova farizeja i pismoznanaca'), a ne cijelu skupinu. Značenje: Farizeji su bili gorljivi čuvari obredne čistoće i usmene predaje, a pismoznanci učeni pravnici i profesionalni tumači Zakona; zajedno čine vrhovni vjersko-pravni autoritet svoga vremena.
5. govoreći Izvornik: λέγοντες [legontes] Gramatika: Particip prezenta aktivnog u nominativu množine muškog roda. Kao priložni particip istovremenosti, povezuje čin njihova pristupanja s govorom koji odmah slijedi. Značenje: Tipičan semitski način uvođenja upravnog govora u grčkom tekstu Novoga zavjeta, koji naglašava da je samo njihovo pristupanje imalo za neposredan cilj postavljanje izazovnog pitanja. Imena: - Isus [Ἰησοῦς (heb. יֵשׁוּעַ / יְהוֹשׁוּעַ) / Iēsous (heb. Ješua / Jehošua)] (osoba) Znači: Jahve spašava Tvorba: Grčki oblik hebrejskog i aramejskog imena Ješua (skraćeno od Jehošua), složenog od skraćenog oblika Božjeg imena Jahve (Jeho-) i glagolskog korijena 'jaša' (spasiti, izbaviti).
- Jeruzalem [Ἱεροσόλυμα (heb. יְרוּשָׁלַיִם) / Hi'erosoluma (heb. Jerušalajim)] (grad) Znači: temelj mira Tvorba: Zapadnosemitsko ime složeno od korijena 'jrh' (utemeljiti, postaviti) i 'šalem' (mir, cjelovitost, ili ime božanstva Šalem), dok je grčki oblik Ἱεροσόλυμα nastao pučkom etimologijom prema grčkoj riječi 'hieros' (svet).
- farizeji [Φαρισαῖοι (heb. פְּרוּשִׁים / aram. פְּרִישַׁיָּא) / Pharisaioi (heb. Perušim / aram. Perišaja)] (narod) Znači: odvojeni Tvorba: Naziv židovske vjerske stranke i pokreta koji potječe od hebrejskog glagola 'paraš' (aram. 'peraš') u značenju 'odvojiti, razlučiti', jer su se strogo odvajali od obredne nečistoće i od onih koji nisu držali cjelokupnu predaju.
Ovaj stih predstavlja ključnu prekretnicu u Matejevom evanđelju i uvodi čitatelja u jedan od najvažnijih teoloških sukoba Novog zavjeta: izravan sraz između suverenog božanskog autoriteta utjelovljenog u Isusu Kristu i okoštlog religijskog legalizma židovskog establišmenta. Dolazak službene delegacije farizeja i pismoznanaca iz samog centra moći, Jeruzalema, sve do Galileje svjedoči o tome da je Isusov nauk uzdrmao temelje tadašnje institucionalne religije. Umjesto da prepoznaju obećanog Mesiju u Njegovim silnim djelima i autentičnom tumačenju Zakona, vjerske vođe dolaze kao istražitelji i suci, opsjednuti vanjskom obrednom čistoćom i očuvanjem vlastitih tradicija.
Glavna poruka i pouka ovoga stiha jest duboko duhovno upozorenje o opasnosti religijskog formalizma, duhovnog sljepila i ljudskih predaja. Stih nam pokazuje kako upravo oni koji su bili najveći stručnjaci za Pisma i čuvari vjerske tradicije mogu postati toliko zaslijepljeni vlastitim sistemima, ponosom i pravilima da potpuno promaše i odbace samu Istinu i Boga koji stoji pred njima. Matej nas ovim uvodom poziva da preispitamo vlastito srce – prilazimo li Isusu s poniznošću učenika koji traže živu Božju Riječ ili s pozicije vjerskih sudaca opterećenih vanjskom formom i ljudskim pravilima.