Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Jer proždirete kuće udovičke i pod izlikom dugo molite; zato ćete primiti to težu osudu.
Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Jer proždirete kuće udovičke i pod izlikom dugo molite; zato ćete primiti to težu osudu.
Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Jer obilazite more i kopno da učinite jednoga obraćenika, a kada to postane, činite ga sinom Gehene dvostruko gorim od sebe.
Jao vama, vođe slijepi, koji govorite: 'Tko se god zakune Svetištem, to je ništa; a tko se god zakune zlatom Svetišta, dužan je.'
Bezumni i slijepi! Ta što je veće: zlato ili Svetište koje je posvetilo zlato?
I: 'Tko se god zakune Žrtvenikom, to je ništa; a tko se god zakune darom koji je na njemu, dužan je.'
Jao vama, vođe slijepi, koji govorite: 'Tko se god zakune Svetištem, to je ništa; a tko se god zakune zlatom Svetišta, dužan je.'
Teško vama vođi slijepi koji govorite: ako se ko kune crkvom ništa je; a ako se ko kune zlatom crkvenijem kriv je.
Οὐαὶ ὑμῖν, ὁδηγοὶ τυφλοὶ οἱ λέγοντες· ὃς ἂν ὀμόσῃ ἐν τῷ ναῷ, οὐδέν ἐστιν· ὃς δ᾽ ἂν ὀμόσῃ ἐν τῷ χρυσῷ τοῦ ναοῦ, ὀφείλει.
Ouai humin hodēgoi tuphloi hoi legontes hos an omosē en tō naō ouden estin hos d᾽ an omosē en tō chrusō tou naou opheilei
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Jao vama, vođe slijepi oni govoreći: Tko god se zakune u onom svetištu, ništa je; tko pak god se zakune u onom zlatu onog svetišta, duguje."
1. vođe slijepi oni govoreći Izvornik: ὁδηγοὶ τυφλοὶ οἱ λέγοντες [hodēgoi tuphloi hoi legontes] Gramatika: Imenica i pridjev u vokativu množine muškog roda, praćeni određenim članom i participom prezenta aktiva koji trajno opisuje njihovo učenje. Značenje: Oštar paradoks: oni koji sebi pripisuju ulogu poznavatelja puta (ὁδηγός, od ὁδός 'put' i ἡγέομαι 'voditi') sami su slijepi za Božju istinu, što se očituje u njihovim izopačenim pravilima.
2. Tko god se zakune u onom svetištu Izvornik: ὃς ἂν ὀμόσῃ ἐν τῷ ναῷ [hos an omosē en tō naō] Gramatika: Odnosna zamjenica s česticom ἄν i glagolom u aoristu aktiva konjunktiva (opći uvjet), te prijedlog ἐν s dativom koji pod utjecajem semitskog jezika označava sredstvo ili jamstvo zakletve. Značenje: Imenica ναός označava samo središnje hramsko svetište u kojem prebiva Božja slava, za razliku od šireg hramskog kompleksa (ἱερόν).
3. ništa je Izvornik: οὐδέν ἐστιν [ouden estin] Gramatika: Niječna zamjenica u nominativu jednine srednjeg roda uz glagol biti u prezentu indikativa, 3. lice jednine. Značenje: Pravna formula kojom su pismoznanci proglašavali takvu zakletvu nevažećom i neobvezujućom.
4. u onom zlatu onog svetišta Izvornik: ἐν τῷ χρυσῷ τοῦ ναοῦ [en tō chrusō tou naou] Gramatika: Prijedložni izraz u dativu jednine s pripadnim genitivom jednine. Značenje: Odnosi se na zlatne ukrase svetišta ili darove u hramskoj riznici; davanje prednosti zlatu nad samim Božjim prebivalištem razotkriva njihov materijalizam i duhovno sljepilo.
5. duguje Izvornik: ὀφείλει [opheilei] Gramatika: Glagol u prezentu, aktiv, indikativ, 3. lice jednine: izražava trajno stanje obveze. Značenje: U rabinskom govoru o zakletvama označava da je čovjek pravno i moralno vezan svojom riječju te dužan izvršiti ono čime se zakleo.
U ovom stihu (Matej 23,16) Isus upućuje oštru kritiku i proročki sud nad verskim licemjerjem farizeja i pismoznanaca, razotkrivajući potpunu inverziju njihovih duhovnih i moralnih vrijednosti. Njihova kazuistička pravila o prisegama služila su kao pokriće za manipulaciju istinom i izbjegavanje moralne odgovornosti. Proglašavajući zakletvu Bogom i Njegovim svetim hramom neobvezujućom (»ništa je«), a zakletvu hramskim zlatom i novčanim darovima apsolutno obvezujućom (»dužan je«), verski su vođe pokazali da im je materijalna korist važnija od Božje prisutnosti i svetosti.
Glavna poruka stiha jest poziv na duhovno razlučivanje i beskompromisnu čestitost. Isus osuđuje »slijepo vođenje« koje religiju pretvara u sredstvo za stjecanje zemaljske koristi i moći, dok zanemaruje njezinu suštinu – strah Božji, istinoljubivost i svetost. Prava vjera ne traži pravne rube i izvlake u kazuistici, već prepoznaje da je Bog vrhovni jamac svake riječi te da svetost ne proizlazi iz materijalnih darova, već iz samoga Boga koji posvećuje sve.