Ponovno, on zanijeka uz prisegu: "Ja ne poznajem tog čovjeka!"
Ponovno, on zanijeka uz prisegu: "Ja ne poznajem tog čovjeka!"
Malo poslije, oni koji bijahu ondje priđoše i rekoše Petru: "Jamačno, ti si također od Njegovih. I potom, tvoj te naglasak odaje."
Tada on poče prisezati s kletvama: "Ja ne poznajem tog čovjeka!" A istog časa jedan pijetao zapjeva.
I Petar se sjeti riječi koju Isus bijaše rekao: "Prije no što pijetao zapjeva, ti ćeš Me zanijekati tri puta." On iziđe i gorko zaplaka.
Tada on poče prisezati s kletvama: "Ja ne poznajem tog čovjeka!" A istog časa jedan pijetao zapjeva.
Tada se poče kleti i preklinjati da ne zna tog čovjeka. I odmah zapjeva pijetao.
τότε ἤρξατο καταθεματίζειν καὶ ὀμνύειν ὅτι οὐκ οἶδα τὸν ἄνθρωπον. καὶ εὐθέως ἀλέκτωρ ἐφώνησεν.
tote ērxato katathematizein kai omnuein hoti ouk oida ton anthrōpon kai eutheōs alektōr ephōnēsen
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Tada poče proklinjati i zaklinjati se da Ne znam tog čovjeka. I odmah pijetao zapjeva."
Tada (τότε / tote): Prilog vremena. Označava precizan trenutak kada Petrovo zatajenje dosiže svoj vrhunac i predstavlja poveznicu s prethodnim optužbama. Poče (ἤρξατο / ērxato): Aorist, indikativ, srednje stanje (medij), 3. lice jednine od glagola ἄρχω (archō). Označava iznenadni početak nove, intenzivne radnje u prošlosti. Proklinjati (καταθεματίζειν / katathematizein): Prezent, infinitiv, aktivni. Izvedeno od καταθεματίζω. Ovdje Petar zaziva Božje prokletstvo na samoga sebe ukoliko laže, što ukazuje na krajnji stupanj njegovog straha, očaja i pritiska pod kojim se nalazio. I (καὶ / kai): Veznik. Zaklinjati se (ὀμνύειν / omnyein): Prezent, infinitiv, aktivni glagola ὀμνύω. Znači prisizati, uzimajući Boga za svjedoka. Kombinacija kletve na sebe i zakletve pred Bogom predstavlja najjači mogući oblik potvrđivanja istinitosti tvrdnje u antičkom svijetu. Da (ὅτι / hoti): Veznik. U ovom gramatičkom kontekstu funkcionira kao takozvano 'recitativno hoti' koje se koristi za uvođenje izravnog, upravnog govora (poput naših navodnika ili dvotočke). Ne (Οὐκ / ouk): Niječna čestica koja se koristi uz indikativ, a izražava objektivno i apsolutno nijekanje. Znam (οἶδα / oida): Perfekt koji nosi značenje prezenta, 1. lice jednine. Označava potpuno činjenično znanje i duboko osobno poznavanje. Petar njime kategorički odbacuje bilo kakvo prijašnje ili sadašnje poznanstvo s Isusom. Tog čovjeka (τὸν ἄνθρωπον / ton anthrōpon): Određeni član (τὸν) i imenica (ἄνθρωπον) u akuzativu jednine. Korištenjem ovog iznimno općenitog izraza Petar stvara maksimalnu distancu; izbjegava izgovoriti Isusovo ime, ne naziva ga ni učiteljem ni prijateljem, u potpunosti raskidajući verbalnu i emocionalnu vezu s Njim. I (καὶ / kai): Veznik koji u drugom dijelu rečenice ukazuje na neposredni slijed događaja. Odmah (εὐθέως / eutheōs): Prilog. Ističe sinkronicitet događaja te trenutno, precizno ispunjenje Isusovog proročanstva točno u sekundi Petrovog najdubljeg pada. Pijetao (ἀλέκτωρ / alektōr): Imenica, nominativ jednine. Životinja čija je uobičajena funkcija najava zore, no teološki gledano, pijetao ovdje predstavlja iznenadni, providonosni instrument buđenja Petrove savjesti iz duhovne tame. Zapjeva (ἐφώνησεν / ephōnēsen): Aorist, indikativ, aktivni, 3. lice jednine od glagola φωνέω (phōneō). Znači 'pustiti glas' ili 'oglasiti se'. Njegov glas djeluje kao oštar božanski signal koji presijeca Petrov strah i laž, označavajući kraj nijekanja.
Ovaj redak (Matej 26:74) predstavlja i mračni vrhunac i nagli prekid Petrovog zatajenja. Progresija od pukog izbjegavanja odgovora pa sve do zazivanja prokletstva na samoga sebe prikazuje tragičnu dubinu ljudske krhkosti i panike. Petar upotrebom zakletvi i namjerno distanciranog izraza 'taj čovjek' nastoji raskinuti svaku moguću vezu s Isusom, demonstrirajući kako strah može nadvladati i najsnažniju ljudsku odanost.
S druge strane, pravovremeni pjev pijetla služi kao suptilna, ali moćna božanska intervencija. On nije tek savršeno ispunjenje Isusovog proročanstva izrečenog na Posljednjoj večeri, već funkcionira kao poziv na buđenje koji probada Petrovu savjest. Ovaj naizgled običan zvučni signal u tom trenutku predstavlja dramatičnu prekretnicu; on prekida Petrov pad i otvara put prema gorkom plaču i pokajanju, pokazujući kako Božja milost, čak i u trenucima najveće ljudske izdaje, zadržava potpunu kontrolu nad događajima.