On pak odgovori i reče: 'Zaista, kažem vam, ne poznajem vas.'
On pak odgovori i reče: 'Zaista, kažem vam, ne poznajem vas.'
Bdijte dakle, jer ne znate dana ni ure.
Jer to je kao kad čovjek, polazeći u tuđinu, pozva svoje robove i predade im svoja imanja:
i jednomu dade pet talenata, drugomu pak dva, a trećemu jedan, svakomu po njegovoj moći; i otputova u tuđinu. Odmah
ode onaj koji je primio pet talenata, radiše s njima i stekao je drugih pet.
Jer to je kao kad čovjek, polazeći u tuđinu, pozva svoje robove i predade im svoja imanja:
Jer kako što čovjek polazeći dozva sluge svoje i predade im blago svoje;
Ὥσπερ γὰρ ἄνθρωπος ἀποδημῶν ἐκάλεσεν τοὺς ἰδίους δούλους καὶ παρέδωκεν αὐτοῖς τὰ ὑπάρχοντα αὐτοῦ.
Hōsper gar anthrōpos apodēmōn ekalesen tous idious doulous kai paredōken autois ta huparchonta autou
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Kao naime čovjek putujući-u-tuđinu pozva vlastite robove i predade im imanja svoja."
1. Kao naime Izvornik: Ὥσπερ γὰρ [Hōsper gar] Gramatika: Poredbeni prilog praćen uzročnim i objasnidbenim veznikom. Rečenica je eliptična (nedostaje glavni glagol 'jest' ili 'bit će'), što je često na početku prispodoba. Značenje: Veznik 'naime' izravno navezuje prispodobu o talentima na prethodni poziv na budnost (25,13), pokazujući da kršćansko bdjenje nije pasivno čekanje, nego odgovorno djelovanje.
2. putujući-u-tuđinu Izvornik: ἀποδημῶν [apodēmōn] Gramatika: Particip prezenta aktiva u nominativu jednine muškog roda. Prezentski vid opisuje čovjeka koji je upravo u procesu pripreme i polaska na dalek put. Značenje: Složenica od prijedloga 'od' i imenice 'narod/zavičaj' označava odlazak iz domovine u drugu zemlju. U prispodobi slika Kristov odlazak Ocu i vrijeme njegove prividne odsutnosti do ponovnog dolaska.
3. pozva Izvornik: ἐκάλεσεν [ekalesen] Gramatika: Glagol u aoristu, aktivu, indikativu, 3. lice jednine. Aorist izriče konkretnu, dovršenu radnju kojom gospodar započinje prijenos ovlasti. Značenje: Označava osobni i suvereni poziv gospodara upućen slugama, što u teološkom smislu odgovara Božjem pozivu u zajedništvo i službu.
4. vlastite robove Izvornik: τοὺς ἰδίους δούλους [tous idious doulous] Gramatika: Akuzativ množine muškog roda s određenim članom i posvojnim pridjevom koji pojačava pripadnost ('svoje vlastite'). Značenje: U antičkom svijetu 'robovi' u velikim kućanstvima često su bili visoko obrazovani upravitelji i zastupnici gospodara. Naglasak na 'vlastite' ističe bliski odnos pripadnosti, povjerenja i odgovornosti učenika prema Kristu.
5. predade Izvornik: παρέδωκεν [paredōken] Gramatika: Glagol u aoristu, aktivu, indikativu, 3. lice jednine. Označava jednokratni čin uručivanja i povjeravanja na upravljanje. Značenje: Glagol znači 'izručiti u ruke drugoga'. Gospodar ne daje vlasništvo zauvijek, nego povjerava upravljanje svojim dobrima s punim ovlastima dok je odsutan.
6. imanja svoja Izvornik: τὰ ὑπάρχοντα αὐτοῦ [ta huparchonta autou] Gramatika: Poimeničeni particip prezenta aktiva u akuzativu množine srednjeg roda s određenim članom ('ono što mu pripada/postoji'), praćen zamjenicom u genitivu posvojnom. Značenje: Označava cjelokupnu imovinu i kapital gospodara. U duhovnom smislu predstavlja sve darove, milosti, poslanje i povlastice Kraljevstva koje Bog povjerava svojoj zajednici na zemlji.
Matej 25,14 postavlja temeljnu teološku pozornicu za jednu od najvažnijih Isusovih prispodoba o Kraljevstvu nebeskom — Prispodobu o talentima. Glavna poruka ovoga uvodnog stiha leži u načelu božanskog upraviteljstva (suverenog povjerenja) i aktivnog iščekivanja. Krist, prikazan kao Gospodar koji odlazi na dugo putovanje (što označava razdoblje između Njegova uzašašća i drugog dolaska), ne ostavlja svoju Crkvu u stanju pasivnog čekanja. Naprotiv, On svoje sljedbenike poziva u intiman, odgovoran odnos suzadužništva, predajući im u ruke vlastitu imovinu — neprocjenjivo bogatstvo Evanđelja, duhovne darove, vrijeme i sredstva.
Ovaj stih nas podsjeća na dvije ključne duhovne istine: prvo, sve što jesmo i što imamo nije naše vlastito, nego je Kristovo vlasništvo (τὰ ὑπάρχοντα αὐτοῦ) koje nam je povjereno na milosno upravljanje; drugo, naš status Kristovih slugu (δούλους) nosi sa sobom veliku čast, ali i ozbiljnu eshatološku odgovornost. Prava kršćanska budnost ne ogleda se u povlačenju iz svijeta ili jalovom iščekivanju parusije, već u vjernom, marljivom i plodonosnom ulaganju Gospodarova bogatstva za izgradnju Njegova Kraljevstva dok se On ne vrati.