Pokažite Mi porezni novac." A oni Mu donesoše denar.
Kolačići nam pomažu kako bismo isporučili svoje usluge. Koristeći naše usluge, slažete se s našim korištenjem kolačića.
Pokažite Mi porezni novac." A oni Mu donesoše denar.
I govori im: "Čija je ovo slika i natpis?"
Govore Mu: "Careva." Tada im govori: "Podajte dakle carevo caru, a Božje Bogu."
I čuvši to, zadiviše se te Ga ostaviše i odoše.
U onaj dan pristupiše Mu saduceji, koji govore da nema uskrsnuća, i upitaše Ga
Govore Mu: "Careva." Tada im govori: "Podajte dakle carevo caru, a Božje Bogu."
I rekoše Mu: ćesarev. Tada reče im: podajte dakle ćesarovo ćesaru, i Božije Bogu.
λέγουσιν αὐτῷ· Καίσαρος.¶ Τότε λέγει αὐτοῖς· ἀπόδοτε οὖν τὰ Καίσαρος Καίσαρι καὶ τὰ τοῦ θεοῦ τῷ θεῷ.
legousin autō Kaisaros Tote legei autois apodote oun ta Kaisaros Kaisari kai ta tou theou tō theō
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Govore njemu: Careva. Tada govori njima: Vratite dakle ono carevo caru i ono Božje Bogu."
1. Govore njemu: Careva Izvornik: λέγουσιν αὐτῷ· Καίσαρος [legousin autō Kaisaros] Gramatika: Glagol je u prezentu aktiva indikativa, 3. lice množine (povijesni prezent koji oživljava dijalog), a imenica je u genitivu jednine muškog roda kojim se izriče pripadnost. Značenje: Genitiv pripadnosti izravno odgovara na Isusovo prethodno pitanje čija je slika i natpis na novčiću. Samim priznanjem da novac pripada caru, sugovornici upadaju u vlastitu zamku jer već koriste carevu valutu i time priznaju njegovu političku vlast.
2. Vratite Izvornik: ἀπόδοτε [apodote] Gramatika: Glagol u aoristu aktiva imperativa, 2. lice množine, složen od prijedloga koji znači 'natrag/od' i glagola 'dati'. Aoristni imperativ ovdje zapovijeda konkretnu, odlučnu i cjelovitu radnju. Značenje: Za razliku od običnog glagola 'dati' koji su pitali farizeji, Isus koristi glagol koji znači 'vratiti dug' ili 'uzvratiti ono što nekome već pripada'. Time porez prestaje biti dobrovoljni dar i postaje obveza vraćanja carevog vlasništva samome caru.
3. dakle Izvornik: οὖν [oun] Gramatika: Zaključni veznik koji uvodi logičnu posljedicu iz prethodne tvrdnje. Značenje: Ova čestica izravno povezuje njihov odgovor sa zapovijeđu: budući da je novčić carev, logično slijedi da mu ga treba i vratiti.
4. ono carevo caru Izvornik: τὰ Καίσαρος Καίσαρι [ta Kaisaros Kaisari] Gramatika: Određeni član u akuzativu množine srednjeg roda (doslovno 'stvari' ili 'ono') praćen genitivom pripadnosti, te imenica u dativu jednine kao neizravni objekt. Značenje: Srednji rod množine obuhvaća sve što spada u sferu zemaljske države: novac s carevim likom, poreze i građanski red. Država ima svoje legitimno, ali strogo ograničeno područje nadležnosti.
5. i ono Božje Bogu Izvornik: καὶ τὰ τοῦ θεοῦ τῷ θεῷ [kai ta tou theou tō theō] Gramatika: Paralelna konstrukcija: član u akuzativu množine srednjeg roda uz genitiv pripadnosti (s određenim članom) te dativ jednine (također s određenim članom). Značenje: Dok novčić nosi carevu sliku (eikōn) pa pripada caru, čovjek je prema Knjizi Postanka stvoren na sliku Božju pa cijelim svojim bićem pripada Bogu. Isus ovime ne dijeli svijet na dvije jednake polovice, nego podređuje privremenu carevu vlast apsolutnom Božjem suverenitetu nad cijelim čovjekom. Imena: - car [Καῖσαρ / Kaisar] (osoba) Znači: izrezan, ili onaj s gustom kosom Tvorba: Izvorno rimsko obiteljsko prezime (cognomen) Gaja Julija Cezara, koje je postalo vladarski naslov svih rimskih careva (odakle potječu i hrvatska riječ 'car' te njemačka 'Kaiser'). Tradicionalno se povezuje s latinskim glagolom 'caedere' (rezati, izrezati iz utrobe) ili imenicom 'caesaries' (bujna kosa), a u vrijeme ove zgode odnosi se na cara Tiberija.
Ovaj stih predstavlja jedan od najinteligentnijih i najdubljih odgovora u cjelokupnoj biblijskoj literaturi. Farizeji i herodovci pokušali su Isusa uvući u smrtonosnu zamku: da je odgovorio da ne treba plaćati porez, bio bi optužen rimskim vlastima za pobunu i veleizdaju; da je odgovorio da treba plaćati bez odgode, izgubio bi naklonost naroda koji je prezirao rimsku okupaciju i smatrao da je jedino Bog njihov kralj. Isus izbjegava obje zamke tako što podiže raspravu s političke na vrhunsku teološku razinu, uspostavljajući jasnu hijerarhiju autoriteta.
Glavna poruka stiha je da vjernici imaju dvojan građanski i duhovni identitet, ali s jasno definiranom hijerarhijom poslušnosti. Zemaljskoj vlasti i društvu treba pošteno uzvratiti ono što im pripada za održavanje građanskog reda i zajedničkog života (vratiti »carevo caru«). Međutim, zemaljska vlast nije apsolutna niti božanska. Budući da je svaki čovjek stvoren na Božju sliku (Imago Dei), naš cijeli život, naša moralna savjest i naše najdublje štovanje pripadaju isključivo Bogu (vratiti »Božje Bogu«). Čovjek može držati carev novac u ruci, ali Bog drži čovjeka u svojoj ruci.