Ali Isus, spoznavši njihovu zloću, reče: "Zašto Me iskušavate, licemjeri?
Kolačići nam pomažu kako bismo isporučili svoje usluge. Koristeći naše usluge, slažete se s našim korištenjem kolačića.
Ali Isus, spoznavši njihovu zloću, reče: "Zašto Me iskušavate, licemjeri?
Pokažite Mi porezni novac." A oni Mu donesoše denar.
I govori im: "Čija je ovo slika i natpis?"
Govore Mu: "Careva." Tada im govori: "Podajte dakle carevo caru, a Božje Bogu."
I čuvši to, zadiviše se te Ga ostaviše i odoše.
I govori im: "Čija je ovo slika i natpis?"
I reče im: čiji je obraz ovaj i natpis?
καὶ λέγει αὐτοῖς· τίνος ἡ εἰκὼν αὕτη καὶ ἡ ἐπιγραφή;
kai legei autois tinos hē eikōn hautē kai hē epigraphē
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"I govori njima: čija ta slika ova i taj natpis?"
1. govori Izvornik: λέγει [legei] Gramatika: Glagol u prezentu indikativa aktivnog, 3. lice jednine. Riječ je o pripovjednom (historijskom) prezentu koji radnju iz prošlosti dočarava kao da se odvija pred očima čitatelja. Značenje: Prijelaz s aorista u prethodnom stihu na prezent u ovom stihu dramatično naglašava trenutak u kojem Isus postavlja ključno pitanje koje će riješiti prividnu dilemu.
2. čija Izvornik: τίνος [tinos] Gramatika: Upitna zamjenica u genitivu jednine (posvojni genitiv: 'od koga je, čija je'). U grčkoj rečenici pomoćni glagol 'je' (ἐστίν) je ispušten (elipsa), što pitanje čini kratkim i prodornim. Značenje: U antičkom svijetu kovanje novca bilo je isključivo pravo suverenog vladara. Pitajući čiji su lik i natpis na kovanici, Isus ih navodi da sami priznaju tko je vlasnik tog novca.
3. ta slika ova Izvornik: ἡ εἰκὼν αὕτη [hē eikōn hautē] Gramatika: Imenica ženskog roda u nominativu jednine s određenim članom i pokaznom zamjenicom u predikativnom položaju. Označava konkretan utisnuti lik na kovanici koju gledaju. Značenje: Riječ εἰκὼν (slika, lik) ima iznimnu teološku težinu jer se u grčkom prijevodu Postanka (1,26-27) koristi za čovjeka stvorenog na 'sliku' Božju. Dok novčić nosi sliku carevu (pa pripada caru), sam čovjek nosi sliku Božju (pa cijelim bićem pripada Bogu).
4. taj natpis Izvornik: ἡ ἐπιγραφή [hē epigraphē] Gramatika: Imenica ženskog roda u nominativu jednine s određenim članom, tvorbeno sastavljena od prijedloga ἐπί (na) i korijena γράφω (pisati). Značenje: Odnosi se na ugravirani tekst oko ruba kovanice. Na Tiberijevu denaru stajao je natpis 'Tiberije Cezar, sin božanskog Augusta, August' (s vrhovnosvećeničkim naslovom Pontifex Maximus na naličju), što je za pobožne Židove bilo bogohulno.
U ovom kratkom, ali duboko transformativnom stihu (Matej 22:20 / Marko 12:16 / Luka 20:24), Isus maestralno izbjegava političko-religijsku zamku svojih protivnika prebacujući fokus s dnevno-političkog pitanja poreza na fundamentalno ontološko i teološko pitanje identiteta i pripadnosti. Tražeći od njih da prepoznaju čiji je lik (εἰκὼν) i natpis (ἐπιγραφή) na rimskom denaru, Isus uspostavlja načelo suverenog vlasništva: ono što nosi carev pečat pripada caru, te mu stoga treba biti vraćeno.
Međutim, dublja teološka poruka i vrhunac ove Kristove pouke leži u njezinoj impliciranoj istini: ako rimski novčić pripada caru jer je na njemu otisnut carev lik, onda čovjek – koji je stvoren na sliku i priliku Božju (imago Dei) – u potpunosti i bezuvjetno pripada Bogu. Isus nas ovim stihom poziva da preispitamo vlastito srce i prepoznamo čiji lik i natpis nosimo u svome biću. Dok građanske dužnosti prema zemaljskom društvu imaju svoje legitimne, ali ograničene okvire, naše predanje Bogu mora biti totalno i obuhvaćati cijeli naš život, jer smo mi Njegovo suvereno vlasništvo i Njegovo živuće remek-djelo u svijetu.