Matej 22,20 — Evanđelje po Mateju

Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.

"I kaže njima: Čija slika ova i natpis?"

1.καὶ λέγει αὐτοῖς (i kaže njima)

Hrvatski prijevodI kaže njima (ili: I govori njima)

Izvornik (grč.)καὶ λέγει αὐτοῖς

Transliteracijakai legei autois

Gramatička analizaGlagol "λέγει" (kaže/govori) nalazi se u prezentu aktivnom indikativu, 3. lice jednine (od glagola λέγω - legō). Ovdje je riječ o upotrebi tzv. "povijesnog prezenta" (praesens historicum), vrlo čestog stilskog postupka u novozavjetnim Evanđeljima koji radnju čini dramatičnijom, živopisnijom i neposrednijom za slušatelja, uvlačeći ga izravno u trenutak dijaloga. Zamjenica "αὐτοῖς" je lična zamjenica u dativu množine muškog roda (od αὐτός), koja označava recipijente Isusovog govora (farizeje i herodovce).

Teološko značenjeIsus preuzima inicijativu i potpunu kontrolu nad dijalogom. Umjesto defenzivnog ili izravnog odgovora na njihovu zlonamjernu zamku o plaćanju poreza, On metodom sokratovskog pitanja (pitanjem na pitanje) prebacuje teret dokaza na svoje protivnike, vodeći ih od zemaljske logike prema dubljoj duhovnoj spoznaji o suverenitetu i božanskom autoritetu.

2.Τίνος (Čija / Koga)

Hrvatski prijevodČija (dosl. Koga / Čiji)

Izvornik (grč.)τίνος

Transliteracijatinos

Gramatička analizaUpitna zamjenica "τίς" (tis) u genitivu jednine muškog ili srednjeg roda. U ovom kontekstu funkcionira kao posvojni genitiv (genitivus possessionis) ili genitiv podrijetla (genitivus originis), postavljajući temeljno pitanje vlasništva, autoriteta i pripadnosti: "Kome ovo pripada?" ili "Od koga ovo potječe?".

Teološko značenjeOvo je teološko težište cijele perikope. Pitajući "Čija/Koga", Isus preusmjerava pažnju s dnevnopolitičke rasprave na koncept autoriteta i vlasništva. Koji lik i ime novčić nosi, tome on legitimno i pripada. Ovo pitanje postavlja temelj za Njegov kasniji revolucionarni zaključak: caru pripada ono što nosi carev lik (kovani novac), ali Bogu pripada ono što nosi Božji lik (ljudsko biće). Isus ovime razotkriva da pitanje predanja nije prvenstveno ekonomsko, već ontološko i teološko: kome pripada čovjek?

3.ἡ εἰκὼν (slika)

Hrvatski prijevodslika (lik / obraz / odraz)

Izvornik (grč.)ἡ εἰκὼν

Transliteracijahē eikōn

Gramatička analizaImenica ženskog roda u nominativu jednine, uz određeni član "ἡ" (od εἰκών - eikōn). Znači slika, lik, prikaz, kip, portret ili odraz. U grčko-rimskom svijetu ovaj je termin standardno označavao reljefni portret vladara na kovanici.

Teološko značenjeRiječ "εἰκὼν" nosi ogromnu teološku težinu jer je to identičan pojam koji se u Septuaginti (LXX), grčkom prijevodu Staroga zavjeta, koristi u Postanku 1:26-27 za opis stvaranja čovjeka na "sliku Božju" (κατ' εἰκόνα Θεοῦ - imago Dei). Isus ovdje maestralno suprotstavlja dvije slike: mrtvu sliku zemaljskog vladara otisnutu na propadljivom metalu i živu sliku vječnoga Boga otisnutu u ljudskom duhu i biću. Car ima pravo tražiti svoj novac natrag jer novčić nosi njegovu sliku, ali Bog ima suvereno pravo na cijeli ljudski život jer čovjek nosi Božju sliku. U Novom zavjetu, Isus Krist je otkriven kao savršena u punini "Slika Boga nevidljivoga" (Kološanima 1:15, 2. Korinćanima 4:4).

4.αὕτη (ova)

Hrvatski prijevodova (ta)

Izvornik (grč.)αὕτη

Transliteracijahautē

Gramatička analizaPokazna zamjenica (οὗτος, αὕτη, τοῦτο) u nominativu jednine ženskog roda, gramatički se slažući s imenicom "εἰκὼν". Označava neposrednu blizinu predmeta u prostoru ("ova ovdje pred nama").

Teološko značenjeIsus vizualno i konkretno usmjerava poglede prisutnih na opipljiv predmet u njihovim vlastitim rukama - rimski denar koji su mu upravo pružili. Oslanjajući se na taj svakodnevni predmet, On prizemljuje njihovo licemjerje: samom činjenicom da u svetom prostoru (Hramu) posjeduju i svakodnevno koriste rimski novac s likom paganskog cara, oni praktično priznaju rimski ekonomski sustav i carev autoritet, čime sami odgovaraju na vlastito pitanje o plaćanju poreza.

5.καὶ ἡ ἐπιγραφή (i natpis)

Hrvatski prijevodi natpis (i naslov)

Izvornik (grč.)καὶ ἡ ἐπιγραφή

Transliteracijakai hē epigraphē

Gramatička analizaVeznik "καὶ" (i) povezuje dvije ključne imenice u rečenici. "ἐπιγραφή" (epigraphē) je imenica ženskog roda u nominativu jednine, izvedena iz glagola ἐπιγράφω (napisati na, urezati, upisati). Označava tekst, naslov ili službeni natpis urezan na novčiću, spomeniku ili ploči.

Teološko značenjeNa Tiberijevom denaru iz tog doba natpis oko careva lika glasio je na latinskom: "TI[berius] CAESAR DIVI AUG[usti] F[ilius] AUGUSTUS" (Tiberije Cezar, sin božanskoga Augusta, August), a na poleđini je stajalo "PONTIF[ex] MAXIM[us]" (Vrhovni svećenik). Taj je natpis nosio bogohulnu tvrdnju o carevoj božanskoj naravi i vrhovnom vjerskom autoritetu, što je pobožnim Židovima predstavljalo izravno kršenje prvih dviju Božjih zapovijedi (Izlazak 20:3-4). Pozivanjem na "natpis", Isus podsjeća da suvereno vlasništvo dolazi s imenom. Kao što kovanica nosi carevo ime i titulu, tako Božji narod nosi Božje ime zazvano nad njima (Izaija 43:1, Izreke 18:10). Carev natpis na novcu je propadljiv i zemaljski, dok je Božji natpis urezan Duhom Svetim na pločama ljudskog srca (2. Korinćanima 3:3).

U ovom kratkom, ali duboko transformativnom stihu (Matej 22:20 / Marko 12:16 / Luka 20:24), Isus maestralno izbjegava političko-religijsku zamku svojih protivnika prebacujući fokus s dnevno-političkog pitanja poreza na fundamentalno ontološko i teološko pitanje identiteta i pripadnosti. Tražeći od njih da prepoznaju čiji je lik (εἰκὼν) i natpis (ἐπιγραφή) na rimskom denaru, Isus uspostavlja načelo suverenog vlasništva: ono što nosi carev pečat pripada caru, te mu stoga treba biti vraćeno.

Međutim, dublja teološka poruka i vrhunac ove Kristove pouke leži u njezinoj impliciranoj istini: ako rimski novčić pripada caru jer je na njemu otisnut carev lik, onda čovjek – koji je stvoren na sliku i priliku Božju (imago Dei) – u potpunosti i bezuvjetno pripada Bogu. Isus nas ovim stihom poziva da preispitamo vlastito srce i prepoznamo čiji lik i natpis nosimo u svome biću. Dok građanske dužnosti prema zemaljskom društvu imaju svoje legitimne, ali ograničene okvire, naše predanje Bogu mora biti totalno i obuhvaćati cijeli naš život, jer smo mi Njegovo suvereno vlasništvo i Njegovo živuće remek-djelo u svijetu.