A kad dođoše u Kafarnaum, pristupiše Petru oni koji ubiru dvodrahme i rekoše: "Učitelj vaš ne plaća li dvodrahme?"
A kad dođoše u Kafarnaum, pristupiše Petru oni koji ubiru dvodrahme i rekoše: "Učitelj vaš ne plaća li dvodrahme?"
Govori: "Da." I kad uđe u kuću, preduhitri ga Isus govoreći: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga uzimaju carinu ili porez? Od sinova svojih ili od tuđinaca?"
A kad on reče: "Od tuđinaca", reče mu Isus: "Dakle, doista su slobodni sinovi.
Ali da ih ne sablaznimo, idi k moru, baci udicu i prvu ribu koja iziđe uzmi; i kad joj otvoriš usta, naći ćeš stater. Uzmi ga i daj im za Mene i za sebe."
A kad on reče: "Od tuđinaca", reče mu Isus: "Dakle, doista su slobodni sinovi.
Reče njemu Petar: od tuđijeh. Reče mu Isus: dakle ne plaćaju sinovi.
εἰπόντος δὲ αὐτῷ ὁ Πέτρος ἀπὸ τῶν ἀλλοτρίων, ἔφη αὐτῷ ὁ Ἰησοῦς· ἄρα γε ἐλεύθεροί εἰσιν οἱ υἱοί.
eipontos de autō ho Petros apo tōn allotriōn ephē autō ho Iēsous ara ge eleutheroi eisin hoi huioi
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Rekavšega: Od tih tuđinaca, govoraše njemu taj Isus: Dakle doista slobodni su ti sinovi."
1. Rekavšega Izvornik: εἰπόντος [eipontos] Gramatika: Particip aorista aktivnog u genitivu jednine muškog roda. Riječ je o genitivu apsolutnom u kojem je subjekt (on, tj. Petar) neizrečen jer se podrazumijeva iz konteksta, a particip aorista označava radnju koja je prethodila Isusovu odgovoru. Značenje: Sažeta sintaktička konstrukcija pokazuje kako Petar odmah prihvaća očiglednu logiku Isusove prispodobe o zemaljskim kraljevima, otvarajući prostor za teološku poantu.
2. govoraše Izvornik: ἔφη [ephē] Gramatika: Glagol u imperfektu aktivnom, 3. lice jednine, od glagola 'phēmi' (reći, izjaviti, tvrditi). U novozavjetnom pripovijedanju ovaj oblik funkcionira s vrijednošću aorista za uvođenje izravnog govora, ali zadržava naglasak na autoritativnosti izrečene tvrdnje. Značenje: Uvodi svečani zaključak kojim Isus prispodobu sa zemaljskih vladara prenosi na nebesku stvarnost Božjega kraljevstva.
3. Dakle doista Izvornik: ἄρα γε [ara ge] Gramatika: Spoj zaključnog veznika 'ara' (dakle, prema tome, slijedom toga) i potvrdne čestice 'ge' (doista, barem, sigurno) koja pojačava prethodnu riječ. Zajedno tvore snažnu logičku formulu koja ističe neizbježan i neosporan zaključak iz prethodne premise. Značenje: Naglašava da izuzeće sinova nije tek povlastica iz milosti, nego izravna i nužna posljedica njihova obiteljskog statusa.
4. slobodni su ti sinovi Izvornik: ἐλεύθεροί εἰσιν οἱ υἱοί [eleutheroi eisin hoi huioi] Gramatika: Imenski predikat u kojem je pridjev 'slobodni' u nominativu množine stavljen na prvo mjesto radi snažnog isticanja, ispred pomoćnog glagola u prezentu i subjekta s određenim članom. Prezent izražava trajno stanje i načelnu istinu. Značenje: Hram je dom Isusova nebeskog Oca; budući da je Isus Božji Sin u punom smislu, a Njegovi učenici po Njemu dionici tog sinovstva, oni su po samoj svojoj naravi oslobođeni obveze plaćanja hramskog nameta. Imena: - Isus [Ἰησοῦς (heb. יֵשׁוּעַ) / Iēsous (Yeshua)] (osoba) Znači: Jahve spašava Tvorba: Grčki oblik hebrejskog i aramejskog imena Ješua (skraćeno od Jehošua), tvorenog od Božjeg imena Jahve i glagolskog korijena 'jaša' (spasiti, izbaviti).
Ovaj stih (Matej 17:26) donosi duboku teološku istinu o Isusovom božanskom identitetu i istinskoj naravi kršćanske slobode. Koristeći analogiju iz svakodnevnog života – gdje zemaljski vladari oslobađaju vlastitu djecu od poreza i danka koje uzimaju od podanika i stranaca – Isus neposredno otkriva da je On suvereni Sin Božji, pravi Kraljević kojemu Hram pripada. Budući da je Hram dom Njegovog Oca, Isus je po svom božanskom pravu i statusu oslobođen bilo kakve zakonske obveze prema njemu.
Štoviše, upotrebom množine (»sinovi«), Isus milosno proširuje ovaj kraljevski privilegij i na svoje učenike. Glavna poruka stiha jest da vjernici, sjedinjeni s Kristom, prelaze iz statusa slugu, podanika ili stranaca pod Zakonom u uzvišeni status posvojene Božje djece. To duhovno sinovstvo donosi potpunu slobodu od zakonskog tereta i religioznog straha. Ipak, kako pokazuje neposredni nastavak teksta (v. 27), ta suverena kršćanska sloboda nije povod za oholost ili pobunu, već se u kršćanskom životu ostvaruje kroz ljubav, poniznost i dobrovoljno odricanje od vlastitih prava kako ne bismo bili sablazan drugima.