Govori: "Da." I kad uđe u kuću, preduhitri ga Isus govoreći: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga uzimaju carinu ili porez? Od sinova svojih ili od tuđinaca?"
A kad on reče: "Od tuđinaca", reče mu Isus: "Dakle, doista su slobodni sinovi.
Ali da ih ne sablaznimo, idi k moru, baci udicu i prvu ribu koja iziđe uzmi; i kad joj otvoriš usta, naći ćeš stater. Uzmi ga i daj im za Mene i za sebe."
Ali da ih ne sablaznimo, idi k moru, baci udicu i prvu ribu koja iziđe uzmi; i kad joj otvoriš usta, naći ćeš stater. Uzmi ga i daj im za Mene i za sebe."
Ali da ih ne sablaznimo, idi na more, i baci udicu, i koju prvu uhvatiš ribu, uzmi je; i kad joj otvoriš usta naći ćeš statir; uzmi ga te im podaj za me i za se.
ἵνα δὲ μὴ σκανδαλίσωμεν αὐτούς, πορευθεὶς εἰς τὴν θάλασσαν βάλε ἄγκιστρον καὶ τὸν ἀναβάντα πρῶτον ἰχθὺν ἆρον· καὶ ἀνοίξας τὸ στόμα αὐτοῦ εὑρήσεις στατῆρα. ἐκεῖνον λαβὼν δὸς αὐτοῖς ἀντὶ ἐμοῦ καὶ σοῦ.¶
ina de mē skandalisōmen autous poreutheis eis tēn thalassan bale agkistron kai ton anabanta prōton ichthun aron kai anoixas to stoma autou heurēseis statēra ekeinon labōn dos autois anti emou kai sou
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Da pak ne sablaznimo njih, otišavši u more baci udicu i tu izišavšu prvu ribu uzmi; i otvorivši ta usta njezina naći ćeš stater. Toga uzevši daj njima umjesto mene i tebe."
1. Da pak ne sablaznimo Izvornik: ἵνα δὲ μὴ σκανδαλίσωμεν [ina de mē skandalisōmen] Gramatika: Namjerna rečenica uvedena veznikom 'hina' (da), suprotnim veznikom 'de' (pak, ali) i niječnom česticom 'mē', uz glagol u konjunktivu aorista aktivnog, 1. lice množine. Konjunktiv aorista označava nakanu da se izbjegne konkretan čin spoticanja u ovoj situaciji. Značenje: Glagol doslovno znači 'postaviti zamku' ili 'navesti na spoticanje'; Isus se dobrovoljno odriče svoje sinovske slobode kako sakupljače poreza ne bi naveo na pogrešan zaključak da On prezire Hram i Božji Zakon.
2. otišavši ... baci ... uzmi Izvornik: πορευθεὶς ... βάλε ... ἆρον [poreutheis ... bale ... aron] Gramatika: Particip aorista pasivnog (s deponentnim, aktivnim značenjem 'otišavši') u nominativu jednine, praćen dvama imperativima aorista aktivnog u 2. licu jednine. U grčkom jeziku particip aorista uz imperativ poprima zapovjednu snagu, dok aorist u svim trima oblicima nalaže brze, konkretne i cjelovite radnje. Značenje: Slijed preciznih uputa upućenih Petru kao ribaru, gdje se svakodnevna ribarska vještina stavlja u službu čudesnog očitovanja Božje providnosti.
3. tu izišavšu prvu ribu Izvornik: τὸν ἀναβάντα πρῶτον ἰχθὺν [ton anabanta prōton ichthun] Gramatika: Imenički izraz u akuzativu jednine muškog roda, gdje su particip aorista aktivnog ('izišavšu', od glagola 'anabainō' - uzaći, izroniti) i redni broj smješteni u atributivni položaj između određenog člana i imenice. Particip aorista označava ribu koja će prva izroniti iz dubine na udicu. Značenje: Činjenica da će baš prva ulovljena riba na udici (a ne u mreži) nositi točno određeni novčić isključuje svaku slučajnost i pokazuje Isusovo gospodstvo nad stvorenim svijetom.
4. naći ćeš stater Izvornik: εὑρήσεις στατῆρα [heurēseis statēra] Gramatika: Glagol u futuru aktivnom, 2. lice jednine, uz imenicu u akuzativu jednine muškog roda. Futur ovdje ne izražava puko predviđanje, nego proročku sigurnost i jamstvo da će se najavljeno čudo zbiti. Značenje: Stater (srebrna tetradrahma) vrijedio je točno četiri drahme, odnosno dvije didrahme, što je bio točan iznos godišnjeg hramskog poreza za dvije odrasle osobe.
5. umjesto mene i tebe Izvornik: ἀντὶ ἐμοῦ καὶ σοῦ [anti emou kai sou] Gramatika: Prijedlog 'anti' s genitivom osobnih zamjenica 1. i 2. lica jednine (pri čemu je zamjenica 1. lica u naglašenom obliku 'emou'). Prijedlog 'anti' izvorno označava zamjenu, protuvrijednost ili zastupanje ('u zamjenu za', 'za'). Značenje: Iako obojicu spaja u istu uplatu, grčki tekst ne kaže 'za nas', nego zadržava razliku ('za mene i tebe'), čime se diskretno čuva razlika između Isusova izvornog Božjeg sinovstva i Petrova posinjenja, dok ih istodobno povezuje u zajedništvo.
Matej 17:27 izuzetan je prijelaz od duboke teološke istine o Isusovu božanskom identitetu do praktične primjene kršćanske poniznosti i ponizne ljubavi prema bližnjemu. Iako Isus kao suvereni Sin Božji i Gospodar Hrama posjeduje apsolutnu slobodu te nema zakonsku ni moralnu obvezu plaćati porez vlastitome Ocu, On se dobrovoljno odriče svojih prava kako ne bi postao kamen spoticanja (skandalon) za druge. Njegova poniznost nije znak slabosti, već savršene mudrosti koja ne želi bespotrebno sablazniti one koji još ne razumiju Njegov pravi identitet, ostavljajući tako vječni uzor kršćanima da svoju slobodu nikada ne koriste kao izliku za nerazumijevanje ili povredu bližnjih.
Istovremeno, način na koji Isus osigurava sredstva za plaćanje poreza – kroz nadnaravno čudo sa staterom u ribljim ustima – veličanstveno dokazuje Njegovo suvereno božanstvo, sveznanje i vlast nad cijelim stvorenjem. On šalje Petra da učini ono u čemu je najvještiji, pokazujući da Bog savršeno spaja ljudski trud s božanskom providnošću kako bi točno u pravo vrijeme opskrbio svoje djelo. U konačnici, plaćanje jednog statera 'umjesto mene i tebe' predslika je Isusova otkupljenja: On, bezgrešni Sin, preuzima naš dug i osigurava sredstva za našu slobodu, ujedinjujući nas sa sobom pod Božjom milošću.