A kad dođe na mjesto, reče im: "Molite da ne uđete u napast."
A kad dođe na mjesto, reče im: "Molite da ne uđete u napast."
I On se odvoji od njih otprilike za hitac kamena te, kleknuvši na koljena, moljaše
govoreći: "Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od Mene! Ali neka ne bude Moja volja, nego Tvoja."
Ukaza Mu se pak anđeo s Neba jačajući Ga.
I zapavši u smrtnu tjeskobu, još se žarče moljaše; i postade znoj Njegov kao ugrušci krvi što padaju na zemlju.
govoreći: "Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od Mene! Ali neka ne bude Moja volja, nego Tvoja."
Govoreći: oče! kad bi htio da proneseš ovu čašu mimo mene! ali ne moja volja nego tvoja da bude.
λέγων· πάτερ, εἰ βούλει παρένεγκε τοῦτο τὸ ποτήριον ἀπ᾽ ἐμοῦ· πλὴν μὴ τὸ θέλημά μου ἀλλὰ τὸ σὸν γινέσθω.
legōn pater ei boulei parenegke touto to potērion ap᾽ emou plēn mē to thelēma mou alla to son ginesthō
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"govoreći: Oče, ako hoćeš, pronosi ovu tu čašu od mene; ipak ne ta volja moja nego ta tvoja neka biva."
1. govoreći Izvornik: λέγων [legōn] Gramatika: Particip prezenta aktiva u nominativu jednine muškog roda: izražava istovremenost s prethodnim glagolom molitve i uvodi upravni govor. Značenje: Povezuje izvanjski čin klečanja i trajne molitve s konkretnim riječima koje Isus upućuje Ocu.
2. Oče Izvornik: πάτερ [pater] Gramatika: Imenica u vokativu jednine muškog roda, bez člana u izravnom obraćanju. Značenje: Grčki ekvivalent aramejskog intimnog oslovljavanja 'Abba', koji otkriva Isusov jedinstveni sinovski odnos pun povjerenja čak i u trenutku najveće patnje.
3. ako hoćeš Izvornik: εἰ βούλει [ei boulei] Gramatika: Pogodbeni veznik uz glagol u prezentu indikativa medija/pasiva (deponentni), 2. lice jednine: uvodi realnu pogodbenu rečenicu. Značenje: Glagol označava promišljenu odluku, namjeru ili Božji suvereni naum; Isus od samog početka svoju molbu stavlja unutar okvira Očeva nauma.
4. pronosi Izvornik: παρένεγκε [parenegke] Gramatika: Glagol u aoristu imperativa aktiva, 2. lice jednine: izražava izravnu, konkretnu i hitnu zamolbu. Značenje: Složenica s prijedlogom 'para' (pokraj, mimo) doslovno znači 'pronijeti mimo' ili 'ukloniti u stranu', čime se moli da sudbina patnje mimoiđe molitelja.
5. ovu tu čašu Izvornik: τοῦτο τὸ ποτήριον [touto to potērion] Gramatika: Pokazna zamjenica, određeni član i imenica u akuzativu jednine srednjeg roda kao izravni objekt. Značenje: U starozavjetnoj tradiciji 'čaša' je snažna metafora za udio koji Bog nekome dodjeljuje, a osobito za Božji gnjev i sud nad grijehom koji Isus sada treba ispiti u korist grešnika.
6. ipak Izvornik: πλὴν [plēn] Gramatika: Suprotni veznik koji uvodi snažan preokret ili ograničenje prethodno izrečene misli. Značenje: Označava prijelomni trenutak u molitvi u kojem ljudski strah od patnje biva svjesno podložan višoj, božanskoj svrsi.
7. ta volja Izvornik: τὸ θέλημά [to thelēma] Gramatika: Imenica u nominativu jednine srednjeg roda s određenim članom, subjekt zapovjednog glagola na kraju rečenice. Značenje: Imenica na '-ma' označava konkretan rezultat htijenja, odnosno ono što se želi; suprotstavljanjem 'moje' i 'tvoje' volje očituje se punina Isusove ljudske naravi koja u slobodi prihvaća Očev spasenjski plan.
8. neka biva Izvornik: γινέσθω [ginesthō] Gramatika: Glagol u prezentu imperativa medija/pasiva, 3. lice jednine: izražava trajno dopuštenje ili predanje da se nešto odvija. Značenje: Prezent imperativa ovdje ne označava samo jedan trenutak, nego trajno ostvarivanje Božje volje kroz čitav proces muke koja slijedi.
Ovaj stih (Luka 22,42) predstavlja jedan od najdubljih kristoloških tekstova u Novom zavjetu jer savršeno ilustrira otajstvo Kristove dvostruke naravi (hipostatske unije). Njegova molitva da ga 'mimoiđe čaša' jasno pokazuje Njegovu pravu ljudsku narav koja, potpuno prirodno i bezgrešno, zazire od strahovite boli, patnje i iskustva Božjeg gnjeva zbog ljudskog grijeha. S druge strane, Njegovo konačno i odlučno podlaganje 'neka bude Tvoja volja' potvrđuje Njegovu bezgrešnost, dragovoljnost žrtve i savršenu poslušnost kao Sina Božjeg.
Teološki, ovaj presudan trenutak u Getsemaniju stoji kao snažan kontrast padu prvog čovjeka. Dok je prvi Adam u rajskom vrtu odlučio vršiti vlastitu volju usprkos Božjoj te time donio grijeh i smrt na svijet, drugi Adam (Krist) u Getsemanskom vrtu odriče se svoje ljudske volje u korist Očeve, čime otvara put spasenju, opravdanju i vječnom životu za cijelo čovječanstvo. Stih sažima samu srž križa koji počinje potpunom duhovnom predanošću daleko prije samog raspeća.