A Bog zar neće obraniti izabranike Svoje koji Mu vape danju i noću, dok je strpljiv s njima?
Kolačići nam pomažu kako bismo isporučili svoje usluge. Koristeći naše usluge, slažete se s našim korištenjem kolačića.
A Bog zar neće obraniti izabranike Svoje koji Mu vape danju i noću, dok je strpljiv s njima?
Kažem vam da će ih ubrzo obraniti. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?"
A nekima koji se uzdahu u sebe da su pravedni i podcjenjivahu ostale reče i ovu prispodobu:
"Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, a drugi carinik.
Farizej stade te se u sebi ovako moljaše: 'Bože, zahvaljujem Ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici, ili i kao ovaj carinik.
A nekima koji se uzdahu u sebe da su pravedni i podcjenjivahu ostale reče i ovu prispodobu:
A i drugima koji mišljahu za sebe da su pravednici i druge uništavahu kaza priču ovu:
Εἶπεν δὲ καὶ πρός τινας τοὺς πεποιθότας ἐφ᾽ ἑαυτοῖς ὅτι εἰσὶν δίκαιοι καὶ ἐξουθενοῦντας τοὺς λοιποὺς τὴν παραβολὴν ταύτην.¶
Eipen de kai pros tinas tous pepoithotas eph᾽ he'autois hoti eisin dikaioi kai exouthenountas tous loipous tēn parabolēn tautēn
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Reče pak i prema nekima onima pouzdavšima u sebe da su pravedni i poništavajućima one ostale onu prispodobu ovu."
1. Reče pak i prema nekima Izvornik: Εἶπεν δὲ καὶ πρός τινας [Eipen de kai pros tinas] Gramatika: Glagol je u aoristu aktivnom, 3. lice jednine, što označava jednokratno uvođenje nove prispodobe. Čestica 'de' (pak) povezuje prizor s prethodnim govorom o ustrajnoj molitvi, dok prijedlog 'pros' s akuzativom ovdje može značiti obraćanje 'prema' njima ili govor 's obzirom na' njih. Značenje: Luka ne imenuje izravno sugovornike, nego ih opisuje kroz njihovo unutarnje stanje. Isusova riječ je usmjerena ravno u korijen duhovne oholosti koja se može pojaviti i među učenicima i među vjerskim vođama.
2. onima pouzdavšima u sebe Izvornik: τοὺς πεποιθότας ἐφ᾽ ἑαυτοῖς [tous pepoithotas eph' heautois] Gramatika: Poimeničeni particip perfekta aktivnog u akuzativu množine muškog roda. Perfekt ovdje označava trajno unutarnje stanje koje je nastalo u prošlosti i sada čvrsto traje: oni su stekli i zadržali čvrsto uvjerenje, oslanjajući se 'na same sebe' (prijedlog 'epi' s dativom). Značenje: Umjesto vjere koja se oslanja na Boga (o kojoj je riječ u prethodnom stihu), ovdje je prikazana zatvorena samodostatnost. Čovjek postaje sam sebi temelj, sudac i jamac vlastite vrijednosti pred Bogom.
3. da su pravedni Izvornik: ὅτι εἰσὶν δίκαιοι [hoti eisin dikaioi] Gramatika: Izrična rečenica uvedena veznikom 'hoti' (da), s glagolom 'biti' u prezentu indikativa, 3. lice množine, i pridjevom u nominativu množine kao imenskim dijelom predikata. Značenje: Pravednost, koja je u biblijskom smislu ispravan odnos s Bogom i dar Njegove milosti, ovdje je pretvorena u vlastiti posjed. Oni sami sebi izriču presudu da su ispravni.
4. i poništavajućima one ostale Izvornik: καὶ ἐξουθενοῦντας τοὺς λοιποὺς [kai exouthenountas tous loipous] Gramatika: Particip prezenta aktivnog u akuzativu množine, povezan veznikom 'kai' s prethodnim participom u perfektu. Prezent označava trajnu, uobičajenu radnju koja redovito proizlazi iz njihova trajnog uvjerenja u vlastitu pravednost. Značenje: Glagol doslovno znači 'smatrati ništavnim', 'svesti na ništa' (od 'ex' i 'ouden' - ništa). Lažna samopravednost nužno rađa prijezir: da bi čovjek sebe uzvisio kao mjerilo, mora sve ostale u svojim očima učiniti bezvrijednima.
5. onu prispodobu ovu Izvornik: τὴν παραβολὴν ταύτην [tēn parabolēn tautēn] Gramatika: Imenica u akuzativu jednine ženskog roda s određenim članom i pokaznom zamjenicom na samom kraju rečenice, čime se stilski naglašava prijelaz na samu priču. Značenje: Riječ 'parabolē' (doslovno 'postavljanje jednoga uz drugo' radi usporedbe) ovdje služi kao zrcalo u kojemu će slušatelji kroz dva krajnja lika morati prepoznati vlastito srce.
Ovaj stih (Luka 18,9) služi kao precizna dijagnoza ljudskog srca i uvod u prispodobu o farizeju i cariniku. Isus izravno cilja na duhovnu bolest samopravednosti, razotkrivajući njezina dva neodvojiva simptoma: lažno, ukorijenjeno pouzdanje u vlastitu pravednost (na što ukazuje particip perfekta) i posljedično oholo preziranje drugih ljudi (izraženo participom prezenta).
Teološka poruka ovog uvoda jest da je ljudsko oslanjanje na vlastita djela ne samo zabluda pred Bogom, već i izvor duboke razdvojenosti i nedostatka ljubavi prema bližnjemu. Kroz prispodobu koja slijedi, Isus će srušiti tu lažnu sigurnost, pokazujući da se pravo opravdanje ne postiže uzdizanjem sebe s ponosom, već prilaženjem Bogu s poniznošću i vapajem za milošću.