Luka 18,11 — Evanđelje po Luki

Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.

"Onaj farizej stavši prema sebi ova moljaše se: O Bože, zahvaljujem ti da ne jesam baš kao oni ostali od onih ljudi, grabežljivci, nepravednici, preljubnici, ili i kao ovaj onaj carinik."

1. stavši Izvornik: σταθεὶς [statheis] Gramatika: Particip aorista pasivnog (u medijalnom, povratnom značenju) u nominativu jednine muškog roda. Označava radnju koja prethodi molitvi: 'zauzevši stav', 'postavivši se' uspravno i upadljivo. Značenje: Stajanje je bilo uobičajen molitveni položaj kod Židova, no glagol ovdje upućuje na samouvjereno zauzimanje istaknutog mjesta, odvojeno od ostalih.

2. prema sebi ova moljaše se Izvornik: πρὸς ἑαυτὸν ταῦτα προσηύχετο [pros heauton tauta prosēucheto] Gramatika: Glagol 'moliti se' je u imperfektu medija, 3. lice jednine, što opisuje trajanje radnje. Izraz 'pros heauton' (prema sebi) može se gramatički vezati uz particip 'stavši' (stavši zasebno, za sebe) ili uz glagol 'moljaše se' (moljaše se u sebi / samome sebi). Značenje: Luka majstorski koristi dvoznačnost izraza 'prema sebi': iako farizej izgovara 'Bože', njegova je molitva zapravo zatvoreni monolog upućen samome sebi, duhovno zrcaljenje u vlastitoj veličini.

3. O Bože, zahvaljujem ti Izvornik: ὁ θεός, εὐχαριστῶ σοι [ho theos, eucharistō soi] Gramatika: Imenica 'theos' u nominativu s članom koristi se u funkciji vokativa (semitski utjecaj u grčkome). Glagol 'eucharistō' u prezentu indikativa aktivnog, 1. lice jednine, upravlja dativom osobne zamjenice 'soi' (tebi). Značenje: Molitva formalno počinje zahvaljivanjem Bogu, ali se odmah pretvara u samohvalu u kojoj Bog služi samo kao publika farizejevoj moralnoj nadmoći.

4. da ne jesam baš kao oni ostali od onih ljudi Izvornik: ὅτι οὐκ εἰμὶ ὥσπερ οἱ λοιποὶ τῶν ἀνθρώπων [hoti ouk eimi hōsper hoi loipoi tōn anthrōpōn] Gramatika: Usporedni veznik 'hōsper' (baš kao, upravo kao) pojačava kontrast, dok je 'tōn anthrōpōn' partitivni genitiv (ostali od ljudi, tj. sav preostali ljudski rod). Značenje: U svojoj molitvi farizej povlači crtu između sebe s jedne strane i čitavog čovječanstva s druge strane, ne tražeći od Boga ništa jer smatra da već sve ima.

5. grabežljivci, nepravednici, preljubnici Izvornik: ἅρπαγες, ἄδικοι, μοιχοί [harpages, adikoi, moichoi] Gramatika: Niz od tri imenice i poimeničena pridjeva u nominativu množine bez veznika (asindeton), u apoziciji prema 'oni ostali'. Značenje: Asindetsko nizanje otkriva brzinu i lakoću kojom osuđuje druge, svodeći sve ljude izvan svog kruga na najteže vanjske prijestupe.

6. ili i kao ovaj onaj carinik Izvornik: ἢ καὶ ὡς οὗτος ὁ τελώνης [ē kai hōs houtos ho telōnēs] Gramatika: Pokazna zamjenica 'houtos' (ovaj) u nominativu jednine muškog roda često u ovakvom kontekstu nosi prizvuk omalovažavanja i prezira ('ovaj tu'). Značenje: Općeniti prijezir prema svijetu sada dobiva konkretno lice: farizej čak i u molitvi gleda oko sebe i koristi živog čovjeka u Hramu kao tamnu pozadinu na kojoj će njegova vlastita 'pravednost' jače zasjati. Imena: - farizej [Φαρισαῖος (heb. פָּרוּשׁ / aram. פְּרִישָׁא) / Pharisaios] (narod) Znači: odvojeni, posebni Tvorba: Grčki oblik potječe od aramejskog 'perishaya' (heb. 'perushim'), od korijena 'parash' što znači 'odvojiti, razlučiti'. U ovom stihu sama etimologija imena dolazi do punog izražaja jer se farizej i fizički i duhovno odvaja od svih ostalih ljudi.

- Bog [θεός / theos] (osoba) Znači: Bog, božanstvo Tvorba: Opća grčka riječ za božanstvo (u pučkoj etimologiji povezivana s glagolom 'theō' - trčati, prema gibanju nebeskih tijela, ili 'theaomai' - promatrati, dok suvremena lingvistika korijen izvodi iz indoeuropskog '*dhes-' za sveto/religijsko). U Septuaginti i Novom zavjetu koristi se za prijevod hebrejskih imena El, Elohim i Jahve, označavajući jedinoga živoga Boga.

Ovaj stih (Luka 18:11) predstavlja srž Isusove kritike religioznog licemjerja i samoopravdanja. Farizejeva molitva je, unatoč pobožnim riječima, zapravo spomenik njegovoj vlastitoj oholosti. On ne traži od Boga milost niti prepoznaje svoju grešnost, već se oslanja na vlastita djela i izjednačava pravednost s pukim izbjegavanjem očitih javnih grijeha.

Teološka poruka je da pravo bogoštovlje zahtijeva poniznost. Farizej, mjereći sebe u odnosu na najgore u društvu (poput carinika), postavlja pogrešan standard pravednosti. Pred Bogom, takva oholost zatvara vrata milosti, jer onaj tko misli da nema grijeha ne osjeća ni potrebu za spasiteljem. Stih nas poziva da u molitvi budemo iskreni, svjesni svojih slabosti i potpuno oslonjeni na Božju milost, a ne na vlastitu umišljenu superiornost.