sina Jakova, sina Izaka, sina Abrahama, sina Teraha, sina Nahora,
sina Jakova, sina Izaka, sina Abrahama, sina Teraha, sina Nahora,
sina Seruga, sina Reua, sina Pelega, sina Ebera, sina Šelaha,
sina Kenana, sina Arpakšada, sina Šema, sina Noe, sina Lameka,
sina Metušalaha, sina Henoka, sina Jereda, sina Mahalalela, sina Kenana,
sina Enoša, sina Šeta, sina Adama, sina Božjega.
sina Kenana, sina Arpakšada, sina Šema, sina Noe, sina Lameka,
Sina Kainanova, sina Arfaksadova, sina Simova, sina Nojeva, sina Lamehova,
τοῦ Καϊνὰμ τοῦ Ἀρφαξὰδ τοῦ Σὴμ τοῦ Νῶε τοῦ Λάμεχ
tou Kainam tou Arphaxad tou Sēm tou Nōe tou Lamech
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"[onoga] Kenana [onoga] Arpakšada [onoga] Šema [onoga] Noe [onoga] Lameka"
1. [onoga] Izvornik: τοῦ [tou] Gramatika: Određeni član muškog roda u genitivu jednine koji povezuje imena u uzlaznu genealošku liniju. Hrvatski prijevod ga nužno dopunjuje imenicom 'sin' ili posvojnim pridjevom ('Noin'), no izvornik koristi samo član kako bi sačuvao sažetost. Značenje: Ovom sažetom konstrukcijom naglašava se da pojedinac u rodoslovlju nije izoliran, nego je dio velikog Božjeg nacrta koji vodi od stvaranja do otkupljenja.
2. [onoga] Kenana [onoga] Arpakšada Izvornik: τοῦ Καϊνὰμ τοῦ Ἀρφαξὰδ [tou Kainam tou Arphaxad] Gramatika: Nesklonjive vlastite imenice u genitivu jednine, označene članom τοῦ. Oblik Καϊνὰμ (Kainam) izravno slijedi tekst Septuaginte za Post 10,24 i 11,12–13. Značenje: Uključivanjem ovog poslijepotopnog Kenana (kojega nema u masoretskom hebrejskom tekstu, ali postoji u Septuaginti), Luka potvrđuje da se oslanja na grčku Bibliju prve Crkve i slaže rodoslovlje u simboličke sedmice naraštaja.
3. [onoga] Šema [onoga] Noe [onoga] Lameka Izvornik: τοῦ Σὴμ τοῦ Νῶε τοῦ Λάμεχ [tou Sēm tou Nōe tou Lamech] Gramatika: Tri nesklonjiva semitska imena u genitivnoj ulozi, uvedena članom τοῦ bez ikakvih veznika. Značenje: Ovim nizom rodoslovlje prelazi granicu velikog potopa: od Šema (rodonačelnika Semita), preko Noe (pravednika kroz kojega je spašeno čovječanstvo), natrag u pretpotopni svijet s Lamekom. Imena: - Kenan [Καϊνὰμ (heb. קֵינָן Qenan) / Kainam] (osoba) Znači: Stečevina / Posjed / Kovač Tvorba: Izvedeno iz semitskog korijena 'qanah' (steći, stvoriti, posjedovati) ili 'qajn' (kovati, koplje); u hrvatskom tekstu ovdje stoji oblik 'Kenan' (izjednačen s pretpotopnim Kenanom iz stiha 37).
- Arpakšad [Ἀρφαξὰδ (heb. אַרְפַּכְשַׁד Arpahšad) / Arphaxad] (osoba) Znači: Područje Kaldejaca (etimologija nesigurna) Tvorba: Točna etimologija nije sa sigurnošću utvrđena; najčešće se tumači kao složenica povezana s područjem Arrapkha (u sjevernoj Mezopotamiji) ili sa završnim elementom 'Kašdim' (Kaldejci).
- Šem [Σὴμ (heb. שֵׁם Šem) / Sēm] (osoba) Znači: Ime / Ugled / Slava Tvorba: Osnovna hebrejska imenica 'šem' koja znači 'ime', a u širem smislu 'spomen', 'čast', 'ugled' ili 'potomstvo'.
- Noa [Νῶε (heb. נֹחַ Noah) / Nōe] (osoba) Znači: Počinak / Odmor / Mir Tvorba: Izvedeno iz hebrejskog glagolskog korijena 'nuah' (počivati, odmoriti se, smiriti se). U hrv_tekst stoji posvojni pridjev 'Noin', čemu je nominativ 'Noa'. Tekst objašnjava: U Post 5,29 otac Lamek tumači njegovo ime zvučno sličnim glagolom 'naham' (utješiti): 'Ovaj će nas utješiti (jenahamenu) u našem poslu i u trudu naših ruku na zemlji koju je Jahve prokleo.'
- Lamek [Λάμεχ (heb. לֶמֶךְ Lemeh) / Lamech] (osoba) Znači: Snažan mladić / Ratnik (etimologija nesigurna) Tvorba: Etimologija ovog drevnog pretpotopnog imena nije posve pouzdana; obično se povezuje sa semitskim i sumersko-akadskim korijenima koji označavaju snagu, krepkog mladića ili svećenika-pjevača.
Ovaj niz imena iz Lukina evanđelja (Luka 3,36) nije samo puki povijesni zapis, već duboko teološko svjedočanstvo o Božjoj vjernosti kroz generacije. Od Lameha do Kajinama, tekst prati liniju obećanja koja preživljava Božji sud potopom i nastavlja se kroz Noinu i Šemovu lozu.
Genitivni lanac ('od... od...') naglašava neraskidivu povezanost svakog pojedinca s Božjim planom spasenja. Prisustvo Kajinama, specifično za Septuagintu, pokazuje širinu biblijske tradicije i Lukinu namjeru da Isusa Krista prikaže kao univerzalnog Spasitelja čiji korijeni sežu sve do samih početaka čovječanstva, spajajući tako starozavjetna obećanja s novozavjetnim ispunjenjem.