I dogodi se u jedan od dana, dok On poučavaše narod u Hramu i navješćivaše Radosnu vijest, pristupiše veliki svećenici i pismoznanci sa starješinama
I dogodi se u jedan od dana, dok On poučavaše narod u Hramu i navješćivaše Radosnu vijest, pristupiše veliki svećenici i pismoznanci sa starješinama
i rekoše govoreći Mu: "Reci nam u kakvoj vlasti ovo činiš ili tko je onaj koji Ti je dao ovu vlast?"
A On odgovori i reče im: "Upitat ću vas i Ja jednu riječ, pa Mi recite:
krštenje Ivanovo bijaše li s Neba ili od ljudi?"
i rekoše govoreći Mu: "Reci nam u kakvoj vlasti ovo činiš ili tko je onaj koji Ti je dao ovu vlast?"
I rekoše mu govoreći: kaži nam kakvom vlasti to činiš? Ili ko ti je dao vlast tu?
καὶ εἶπαν λέγοντες πρὸς αὐτόν· εἰπὸν ἡμῖν ἐν ποίᾳ ἐξουσίᾳ ταῦτα ποιεῖς ἢ τίς ἐστιν ὁ δούς σοι τὴν ἐξουσίαν ταύτην;¶
kai eipan legontes pros auton eipon hēmin en poia exousia tauta poieis ē tis estin ho dous soi tēn exousian tautēn
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"i rekoše govoreći prema njemu: reci nama u kakvoj vlasti ova činiš ili tko jest onaj koji je dao tebi vlast ovu?"
1. i rekoše govoreći Izvornik: καὶ εἶπαν λέγοντες [kai eipan legontes] Gramatika: Spoj glavnog glagola u aoristu aktiva (3. lice množine) i participa prezenta aktiva u nominativu množine muškog roda od istovrsnog glagola govorenja. To je semitizam (prema hebrejskom izričaju 'rekoše govoreći') koji svečano uvodi upravni govor. Značenje: Ovaj biblijski pleonazam usporava ritam pripovijedanja i naglašava službenu težinu te proračunatost pitanja koje poglavari postavljaju.
2. reci nama Izvornik: εἰπὸν ἡμῖν [eipon hēmin] Gramatika: Glagol u imperativu aorista aktiva, 2. lice jednine, praćen osobnom zamjenicom u dativu množine. Imperativ aorista izražava izravan, odlučan zahtjev za trenutačnim i jasnim odgovorom. Značenje: Poglavari se postavljaju kao sudski istražitelji pred kojima je optuženik dužan položiti račun. Zahtijevaju izravno očitovanje kojim bi ga mogli optužiti ili pred Rimljanima (za pobunu) ili pred narodom (za bogohuljenje).
3. u kakvoj vlasti Izvornik: ἐν ποίᾳ ἐξουσίᾳ [en poia exousia] Gramatika: Prijedložni izraz s dativom jednine ženskog roda koji ovdje ima instrumentalno i temeljno značenje ('u kojoj/kakvoj', tj. 'po kojoj ili na temelju kakve'). Upitna zamjenica ne pita samo 'kojoj', nego 'kakve vrste' je ta vlast. Značenje: Riječ za 'vlast' ili 'ovlast' označava zakonito pravo i moć djelovanja. Poglavari propituju samu narav njegova poslanja, jer nije primio službeno rukopoloženje od rabinskih škola niti od hramske hijerarhije.
4. ova činiš Izvornik: ταῦτα ποιεῖς [tauta poieis] Gramatika: Pokazna zamjenica u akuzativu množine srednjeg roda ('ova', tj. 'ove stvari') uz glagol u prezentu indikativa aktiva, 2. lice jednine. Prezent označava radnju koja još uvijek traje. Značenje: Zamjenica 'ova' obuhvaća sve što je učinio od svečanog ulaska u Jeruzalem: izgon trgovaca iz Hrama (čišćenje Hrama) te neometano poučavanje naroda u hramskom prostoru kao da je njegov gospodar.
5. onaj koji je dao tebi Izvornik: ὁ δούς σοι [ho dous soi] Gramatika: Poimeničeni particip aorista aktiva u nominativu jednine muškog roda s određenim članom, praćen zamjenicom u dativu jednine. Aorist participa označava prethodnu, dovršenu radnju predaje ovlasti prije njegova javnog nastupa. Značenje: Drugi dio pitanja prelazi s naravi ovlasti na njezin osobni izvor. Budući da u židovstvu nitko nije mogao nastupati s vlašću ako je nije primio od priznatog učitelja ili Vijeća, poglavari ga žele prisiliti da imenuje Boga kao svoj izvor i tako ga optuže za hulu.
Ovaj stih savršeno sažima srž sukoba između Isusa i vjerskog establišmenta (glavara svećeničkih i pismoznanaca). U središtu pitanja nalazi se koncept autoriteta ('exousia'). Židovske vođe postavljaju Isusu zamku: ako kaže da Njegov autoritet dolazi od ljudi, izgubit će naklonost naroda koji Ga smatra prorokom; ako eksplicitno izjavi da Njegov autoritet dolazi izravno od Boga, optužit će Ga za blasfemiju jer djeluje izvan uspostavljene institucije Sinedrija koja je sebe smatrala jedinom legitimnom vlašću u Hramu.
Kroz ovu kratku interakciju, evanđelist naglašava temeljnu napetost između tradicionalne religije koja traži institucionalno odobrenje i Isusa Krista čiji autoritet proizlazi iz Njegovog identiteta kao Sina Božjeg. Ovo pitanje o vlasti, iako postavljeno kao zlonamjerna zamka, zapravo prisiljava svakog čitatelja da se suoči s istom dilemom: prepoznati u Isusovim djelima božansko ovlaštenje ili ga odbaciti kao lažnog učitelja.