Mi znamo da je Mojsiju progovorio Bog, a za ovoga ne znamo odakle je."
Mi znamo da je Mojsiju progovorio Bog, a za ovoga ne znamo odakle je."
Odgovori čovjek i reče im: "U ovome ta čudno je što vi ne znate odakle je, a otvori moje oči.
Znamo da grešnike Bog ne sluša, nego ako je tko bogobojazan i Volju Njegovu čini, ovoga sluša.
Od vijeka se nije čulo da tko otvori oči slijepu rođenu.
Da ovaj nije od Boga, ne bi mogao činiti ništa."
Znamo da grešnike Bog ne sluša, nego ako je tko bogobojazan i Volju Njegovu čini, ovoga sluša.
A znamo da Bog ne sluša grješnika; nego ako ko poštuje Boga i volju njegovu tvori, onoga sluša.
οἴδαμεν δὲ ὅτι ἁμαρτωλῶν ὁ θεὸς οὐκ ἀκούει, ἀλλ᾽ ἐάν τις θεοσεβὴς ᾖ καὶ τὸ θέλημα αὐτοῦ ποιῇ, τούτου ἀκούει.
oidamen de hoti hamartōlōn ho theos ouk akouei all᾽ ean tis theosebēs ē kai to thelēma autou poiēa toutou akouei
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Znamo da grešnike taj Bog ne sluša, nego ako tko bogobojazan bude i tu volju njegovu čini, ovoga sluša."
1. Znamo Izvornik: οἴδαμεν [oidamen] Gramatika: Glagol u perfektu s prezentskim značenjem, 1. lice množine, ovdje bez naglašene osobne zamjenice. Značenje: Za razliku od isključivog 'mi znamo' njegovih protivnika u 29. stihu, čovjek ovdje koristi uključivo 'znamo', pozivajući se na općepoznato biblijsko i vjersko načelo koje obje strane prihvaćaju.
2. grešnike ... ne sluša Izvornik: ἁμαρτωλῶν ... οὐκ ἀκούει [hamartōlōn ... ouk akouei] Gramatika: Poimeničeni pridjev u genitivu množine izbačen je na početak zavisne rečenice radi naglaska, uz glagol u prezentu indikativa. Glagol 'slušati' u grčkom traži genitiv osobe čiji se glas sluša i uvažava, a prezent izriče trajno pravilo. Značenje: Pozivajući se na starozavjetnu misao (npr. Ps 66,18; Iz 1,15), čovjek postavlja prvu premisu svog dokaza: Bog ne uslišava molitve onih koji se svjesno protive njegovoj volji, čime pobija optužbu da je Isus grešnik.
3. bogobojazan Izvornik: θεοσεβὴς [theosebēs] Gramatika: Složeni pridjev u nominativu jednine muškog roda. U čitavom Novom zavjetu ova se riječ pojavljuje samo na ovome mjestu (hapaks legomenon). Značenje: Riječ označava istinskog štovatelja Boga, pobožnog čovjeka čija se vjera ne zaustavlja na vanjskim propisima, nego je neraskidivo povezana s vršenjem Božje volje.
4. bude ... i ... čini Izvornik: ᾖ καὶ ... ποιῇ [ē kai ... poiē] Gramatika: Oba glagola su u prezentu konjunktiva, 3. lice jednine, nakon pogodbenog veznika ἐάν. Ova konstrukcija tvori opću pogodbenu rečenicu, a prezentski vid naglašava trajno stanje i ustrajno djelovanje. Značenje: Istinska pobožnost nije trenutačni čin, nego trajno stanje bića ('bude') koje se neprestano očituje u djelatnom vršenju ('čini') Očeve volje – što u potpunosti opisuje samoga Isusa.
Ovaj stih (Ivan 9:31), kojeg izgovara čovjek rođen slijep, sažima snažno biblijsko načelo o naravi uslišane molitve. On postavlja jasan i nedvosmislen kontrast između 'grešnika' koji žive u svjesnoj neposlušnosti i 'bogobojaznih' koji aktivno traže i izvršavaju Božje zapovijedi.
Glavna poruka stiha je da učinkovitost osobne molitve pred Bogom nije neovisna o načinu života osobe koja moli. Bog ignorira zahtjeve onih koji prkose Njegovom autoritetu, dok s naklonošću sluša i odgovara na molitve onih čiji je životni hod obilježen iskrenim strahopoštovanjem i trajnom, svakodnevnom poslušnošću Njegovoj volji.