Odgovori Isus i reče im: "Čak i ako Ja svjedočim o Sebi, istinito je svjedočanstvo Moje, jer znam odakle dođoh i kamo odlazim; vi pak ne znate odakle dolazim ili kamo odlazim.
Vi po tijelu sudite, Ja ne sudim nikomu.
A ako pak i sudim Ja, Sud je Moj istinski, jer nisam sam, nego Ja i Otac koji Me posla.
A i u Zakonu je vašemu napisano da je svjedočanstvo dvaju ljudi istinito.
Ja sam Onaj koji svjedoči o Sebi samome, i svjedoči o Meni Otac koji Me posla."
A ako pak i sudim Ja, Sud je Moj istinski, jer nisam sam, nego Ja i Otac koji Me posla.
I ako sudim ja, sud je moj prav: jer nijesam sam, nego ja i otac koji me posla.
καὶ ἐὰν κρίνω δὲ ἐγώ, ἡ κρίσις ἡ ἐμὴ ἀληθινή ἐστιν, ὅτι μόνος οὐκ εἰμί, ἀλλ᾽ ἐγὼ καὶ ὁ πέμψας με πατήρ.
kai ean krinō de egō hē krisis hē emē alēthinē estin hoti monos ouk eimi all᾽ egō kai ho pempsas me patēr
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"A ako sudim pak ja, taj sud taj moj istinski jest, jer sam ne jesam, nego ja i taj poslavši mene otac."
1. A ako sudim pak ja Izvornik: καὶ ἐὰν κρίνω δὲ ἐγώ [kai ean krinō de egō] Gramatika: Kombinacija sastavnog, pogodbenog i suprotnog veznika s glagolom u prezentu konjunktiva (1. lice jednine) i naglašenom osobnom zamjenicom na kraju pogodbe. Ovakav sklop veznika uvodi nadopunu i suprotnu pretpostavku prethodnoj izjavi. Značenje: Iako njegova prvenstvena svrha nije osuda, Isus ne isključuje svoju ulogu suca. Ako i kada donosi sud, taj je sud sasvim drukčije naravi od ljudskoga.
2. taj sud taj moj Izvornik: ἡ κρίσις ἡ ἐμὴ [hē krisis hē emē] Gramatika: Imenica ženskog roda u nominativu jednine s određenim članom, nakon koje se član ponavlja ispred posvojne zamjenice u nominativu. Ponavljanje člana (atributivni položaj) stavlja snažan naglasak na posvojni pridjev. Značenje: Ovakvim isticanjem ('sud onaj moj') Isus povlači jasnu granicu između lažnih ljudskih procjena i vlastitog suda koji izvire iz božanskog autoriteta.
3. istinski Izvornik: ἀληθινή [alēthinē] Gramatika: Pridjev u nominativu jednine ženskog roda u službi predikatnog imena. Za razliku od srodnog pridjeva u 13. i 14. stihu koji označava istinitost iskaza nasuprot laži, ovaj oblik s nastavkom -inos označava ono što je pravo, izvorno i zbiljsko u punom smislu riječi. Značenje: Isusov sud nije samo formalno točan, nego je jedini pravi i konačni sud jer u potpunosti odgovara Božjoj naravi i vječnoj istini, nasuprot prividnim ljudskim sudovima.
4. sam ne jesam Izvornik: μόνος οὐκ εἰμί [monos ouk eimi] Gramatika: Pridjev u nominativu jednine muškog roda na istaknutom prvom mjestu u uzročnoj rečenici, uz niječnu česticu i glagol biti u prezentu indikativa, 1. lice jednine. Značenje: Isus izravno pobija farizejsku pretpostavku da je on izolirani pojedinac. Njegovo djelovanje i suđenje nikada nisu odvojeni od Oca, jer između njih postoji neraskidivo jedinstvo bića i volje.
5. taj poslavši mene otac Izvornik: ὁ πέμψας με πατήρ [ho pempsas me patēr] Gramatika: Određeni član u nominativu jednine muškog roda spaja se s imenicom na kraju izraza, a između njih je umetnut particip aorista aktivnog s osobnom zamjenicom u akuzativu. Particip aorista u atributivnom položaju označava prethodnu, temeljnu radnju po kojoj se Otac prepoznaje. Značenje: Otac je u Ivanovu evanđelju trajno definiran kao onaj koji je poslao Sina. Budući da je poslanik u drevnom pravu nosio puni pravni autoritet onoga koji ga šalje, Očeva prisutnost u Sinu čini Isusov sud i svjedočanstvo božanski pravovaljanima.
Ovaj stih (Ivan 8:16) predstavlja iznimno snažnu izjavu o Kristovom identitetu i Njegovom neraskidivom jedinstvu s Bogom Ocem. Isus brani legitimnost svojih prosudbi ne oslanjajući se na ljudski autoritet ili zemaljske pravne procedure, već na duboko, ontološko zajedništvo s Ocem koji ga je poslao. Njegova je presuda 'alethine' (ultimativno istinita i stvarna) upravo zato što On nikada ne djeluje sam; svaki Njegov sud ujedno je i nepogrešivi sud Boga Oca.
U širem teološkom kontekstu, ovaj tekst naglašava božansku narav Isusove misije nasuprot prigovorima vjerskih vođa. Dok farizeji promatraju svjedočanstvo kroz uske okvire Zakona i sude prema vanjštini, Isus podiže raspravu u sferu božanske stvarnosti. Autoritet Njegovih riječi i djela ima konačnu valjanost jer izvire iz nepresušnog vrela zajedništva Oca i Sina, čime Isus potvrđuje da susret s Njim predstavlja izravan susret sa samim Bogom.