Zbog toga su dakle Židovi još više tražili da Ga ubiju, jer ne samo da je kršio subotu nego je i Boga nazivao Svojim vlastitim Ocem, izjednačujući Sebe s Bogom.
Odgovori dakle Isus i govoraše im: "Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može Sam od Sebe činiti ništa doli ono što vidi da čini Otac; jer što god On čini, to jednako čini i Sin.
Jer Otac ljubi Sina i pokazuje Mu sve što Sam čini, a pokazat će Mu i veća djela od ovih da se vi čudite.
Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljuje, tako i Sin oživljuje koje hoće.
Ta ni Otac ne sudi nikomu, nego je sav Sud dao Sinu,
Jer Otac ljubi Sina i pokazuje Mu sve što Sam čini, a pokazat će Mu i veća djela od ovih da se vi čudite.
Jer otac sina ljubi, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovijeh da se vi čudite.
ὁ γὰρ πατὴρ φιλεῖ τὸν υἱὸν καὶ πάντα δείκνυσιν αὐτῷ ἃ αὐτὸς ποιεῖ, καὶ μείζονα τούτων δείξει αὐτῷ ἔργα ἵνα ὑμεῖς θαυμάζητε.
ho gar patēr philei ton huion kai panta deiknusin autō ha autos poiei kai meizona toutōn deixei autō erga ina humeis thaumazēte
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Ta Otac ljubi Sina i sve pokazuje njemu što on čini, i veća od ovih pokazat će njemu djela da se vi čudite."
1. Ta Otac ljubi Sina Izvornik: ὁ γὰρ πατὴρ φιλεῖ τὸν υἱὸν [ho gar patēr philei ton huion] Gramatika: Veznik γὰρ (ta, jer) stoji na drugom mjestu u rečenici i uvodi obrazloženje prethodne tvrdnje, dok glagol φιλεῖ stoji u prezentu aktivnom indikativu 3. lica jednine, što označava trajno i neprekidno stanje. Obje imenice imaju određeni član (u nominativu i akuzativu jednine muškog roda). Značenje: Upotrijebljen je glagol φιλέω koji naglašava toplu privrženost, prisnost i obiteljsku naklonost (u Ivanovu evanđelju ravnopravan s ἀγαπάω za božansku ljubav). Trajni prezent otkriva vječnu prisnost unutar Božanstva kao temelj iz kojeg proizlazi cjelokupno Sinovo djelovanje.
2. i sve pokazuje njemu Izvornik: καὶ πάντα δείκνυσιν αὐτῷ [kai panta deiknusin autō] Gramatika: Zamjenički pridjev πάντα u akuzativu množine srednjeg roda stoji ispred glagola radi isticanja ("sve stvari"), dok je δείκνυσιν prezent aktivni indikativ 3. lica jednine koji izražava trajnu radnju. Zamjenica αὐτῷ je u dativu jednine muškog roda kao neizravni objekt. Značenje: Glagol δείκνυμι znači učiniti vidljivim, očitovati ili izložiti pogledu. Otac ništa ne skriva od Sina, nego mu u neprekinutom zajedništvu neprestano otkriva cjelokupni svoj naum i djelovanje.
3. što on čini Izvornik: ἃ αὐτὸς ποιεῖ [ha autos poiei] Gramatika: Odnosna zamjenica ἃ u akuzativu množine srednjeg roda slaže se s prethodnim πάντα, a zamjenica αὐτὸς u nominativu jednine muškog roda ovdje ima naglašenu (intenzivnu) funkciju ("on sam"). Glagol ποιεῖ je u prezentu aktivnom indikativu 3. lica jednine. Značenje: Naglašeno "on sam" ističe da su djela koja Sin vrši izvorno Očeva vlastita djela. Time se potvrđuje savršeno jedinstvo djelovanja: Sin ne djeluje neovisno, nego provodi ono što Otac sam trajno radi.
4. veća od ovih pokazat će njemu djela Izvornik: μείζονα τούτων δείξει αὐτῷ ἔργα [meizona toutōn deixei autō erga] Gramatika: Komparativ pridjeva μείζονα u akuzativu množine srednjeg roda slaže se s imenicom ἔργα na kraju fraze, dok pokazna zamjenica τούτων stoji u genitivu usporedbe ("od ovih"). Glagol δείξει prelazi iz prezenta u futur aktivni indikativ 3. lica jednine. Značenje: Dok se "ova" djela odnose na dotadašnja ozdravljenja (poput uzetoga u prethodnim stihovima), prijelaz u futur najavljuje još snažnije očitovanje Božje moći kroz Sina. U neposrednom kontekstu (sljedeći stihovi) ta "veća djela" su uskrisivanje mrtvih i konačni sud.
5. da se vi čudite Izvornik: ἵνα ὑμεῖς θαυμάζητε [ina humeis thaumazēte] Gramatika: Veznik ἵνα uvodi namjernu rečenicu s glagolom θαυμάζητε u prezentu aktivnom konjunktivu 2. lica množine, što označava trajno ili opetovano stanje u budućnosti. Osobna zamjenica ὑμεῖς u nominativu množine izričito je navedena radi naglaska i kontrasta ("vi sami"). Značenje: Naglašeno "vi" obraća se sugovornicima koji osporavaju Isusov autoritet. Svrha budućih većih djela jest izazvati kod njih duboko udivljenje i zapanjenost pred očitovanjem božanske vlasti u Sinu.
Ovaj stih (Iv 5,20) iznimno je bogat teološkim i kristološkim smislom te predstavlja jedan od najdubljih novozavjetnih uvida u odnos unutar Presvetog Trojstva. Njegov temelj je neograničena, intimna i obiteljska ljubav (phileō) kojom Otac ljubi Sina. Iz te savršene ljubavi nužno proizlazi i potpuno zajedništvo volje, znanja i djelovanja. Otac ne djeluje sakriveno i neovisno o Sinu; naprotiv, On mu u trajnom mističnom zajedništvu sve objavljuje i čini Sina ravnopravnim i savršenim izvršiteljem svoga plana za čovječanstvo.
Istodobno, Isus koristi ovaj duboki teološki govor kako bi upozorio i pripremio svoje neistomišljenike te im objasnio prirodu svog autoriteta. Dotadašnja iscjeljenja samo su ilustracija; ubrzo će uslijediti 'veća djela' koja obuhvaćaju vlast davanja vječnog života i ovlast konačnog suđenja ljudima. Ta eshatološka djela osmišljena su kako bi razbila ljudsku ravnodušnost i u njima pobudila iskreno divljenje, strahopoštovanje i konačno usmjerenje prema istinskoj vjeri u utjelovljenog Boga.