Marija pak stajaše vani kod groba plačući. Kako dakle plakaše, zaviri u grob,
Kolačići nam pomažu kako bismo isporučili svoje usluge. Koristeći naše usluge, slažete se s našim korištenjem kolačića.
Marija pak stajaše vani kod groba plačući. Kako dakle plakaše, zaviri u grob,
i promatra dva anđela u bijelome gdje sjede, jednoga kod glave i jednoga kod nogu, gdje ležaše tijelo Isusovo.
I govore joj oni: "Ženo, zašto plačeš?" Govori im: "Jer uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje Ga položiše."
Rekavši to, okrenu se natrag i promatra Isusa gdje stoji, i ne znavaše da je to Isus.
Govori joj Isus: "Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?" Ona, misleći da je vrtlar, govori Mu: "Gospodine, ako si Ga ti odnio, reci mi gdje si Ga položio, i ja ću Ga uzeti."
I govore joj oni: "Ženo, zašto plačeš?" Govori im: "Jer uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje Ga položiše."
I rekoše joj oni: ženo! što plačeš? Reče im: uzeše Gospoda mojega, i ne znam gdje ga metnuše.
καὶ λέγουσιν αὐτῇ ἐκεῖνοι· γύναι, τί κλαίεις; λέγει αὐτοῖς· ὅτι ἦραν τὸν κύριόν μου, καὶ οὐκ οἶδα ποῦ ἔθηκαν αὐτόν.¶
kai legousin autēa ekeinoi gunai ti klaieis legei autois hoti ēran ton kurion mou kai ouk oida pou ethēkan auton
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"I govore njoj oni: Ženo, što plačeš? Govori njima: Jer uzeše toga Gospodina mojega, i ne znam gdje položiše njega."
1. govore njoj oni Izvornik: λέγουσιν αὐτῇ ἐκεῖνοι [legousin autēa ekeinoi] Gramatika: Glagol u prezentu aktivnom indikativa, 3. lice množine, praćen ličnom zamjenicom u dativu jednine ženskog roda i pokaznom zamjenicom u nominativu množine muškog roda. Radi se o povijesnom prezentu koji prošlu radnju približava čitatelju. Značenje: Pokazna zamjenica 'oni' odnosi se na dva anđela u bijelom iz prethodnog stiha. Upotreba prezenta unosi dramatičnost i neposrednost u prizor susreta uplakane Marije s nebeskim glasnicima u praznom grobu.
2. Ženo, što plačeš? Izvornik: γύναι, τί κλαίεις [gunai, ti klaieis] Gramatika: Imenica u vokativu jednine ženskog roda, upitna zamjenica u akuzativu srednjeg roda u službi priloga ('zašto') i glagol u prezentu aktivnom indikativa, 2. lice jednine. Prezent označava radnju koja upravo traje. Značenje: Oslovljavanje sa 'ženo' u grčkom jeziku nije grubo, nego izraz poštovanja i blagosti (tako se i Isus obraćao svojoj majci). Glagol označava glasno naricanje i ridanje nad mrtvim, a anđeosko pitanje nije informativno, nego blagi poticaj na preispitivanje: u svjetlu uskrsnuća suze za mrtvim gube svoj razlog.
3. uzeše toga Gospodina mojega Izvornik: ἦραν τὸν κύριόν μου [ēran ton kurion mou] Gramatika: Glagol u aoristu aktivnom indikativa, 3. lice množine, s objektom u akuzativu jednine muškog roda uz određeni član i posvojnu zamjenicu u genitivu. Bezlični treći oblik množine ('uzeše', 'odniješe') koristi se za nepoznate počinitelje. Značenje: Glagol označava podizanje i odnošenje. Marija još ne razmišlja o uskrsnuću, nego o pljački ili premještanju mrtvog tijela, ali njezin izraz 'mojega Gospodina' otkriva duboku osobnu privrženost i ljubav koja ne prestaje ni nakon smrti.
4. ne znam gdje položiše njega Izvornik: οὐκ οἶδα ποῦ ἔθηκαν αὐτόν [ouk oida pou ethēkan auton] Gramatika: Glagol u perfektu aktivnom indikativa s prezentskim značenjem ('znam'), 1. lice jednine, i glagol u aoristu aktivnom indikativa, 3. lice množine ('položiše'), koji označava dovršenu prošlu radnju. Značenje: Marija ponavlja istu misao koju je ranije izrekla Petru i drugom učeniku (Iv 20,2), ali sada umjesto 'ne znamo' govori u jednini: 'ne znam'. Njezina bol svedena je na potpuno osobnu traumu jer je izgubila čak i mogućnost da iskaže posljednju počast Isusovu tijelu.
Ovaj stih (Ivan 20,13) jedan je od najemotivnijih prizora u evanđeljima. Oslikava Mariju Magdalenu u stanju goleme tuge, zbunjenosti i potpunog odsustva nade; ona se ne nada uskrsnuću jer su u tom trenutku sve njene misli fokusirane isključivo na nestanak mrtvog Isusovog tijela. Marijine gorke suze izviru iz osjećaja da joj je nepravedno oduzeta i posljednja utjeha iskazivanja poštovanja pokojnom Učitelju, strahujući od skrnavljenja groba.
S teološkog stajališta, njena snažna izjava 'Uzeše Gospodina moga' predivan je izraz duboke i intimne vjere i u trenucima najveće patnje. Izraz 'moga' priprema teren za jedan od najmoćnijih trenutaka kršćanske povijesti: kontrast između njenog trenutnog potpunog očaja, traženja ovozemaljskog tijela i neposredne božanske objave, u kojoj će ju živi uskrnuli Isus, oslovivši je imenom, vratiti u radost.