kako vi Onomu kojega Otac posveti i posla u svijet govorite: 'Huliš', zato što rekoh: 'Sin sam Božji'?
kako vi Onomu kojega Otac posveti i posla u svijet govorite: 'Huliš', zato što rekoh: 'Sin sam Božji'?
Ako ne činim djela Oca Svojega, ne vjerujte Mi;
ako pak činim, sve ako Meni i ne vjerujete, djelima vjerujte da spoznate i znate da je u Meni Otac i Ja u Ocu."
Tražahu dakle ponovno da Ga uhvate, ali On izađe iz ruke njihove
te ode ponovno onkraj Jordana, na mjesto gdje Ivan isprva krstijaše, i ostade ondje.
ako pak činim, sve ako Meni i ne vjerujete, djelima vjerujte da spoznate i znate da je u Meni Otac i Ja u Ocu."
Ako li tvorim, ako meni i ne vjerujete, djelima mojima vjerujte, da poznate i vjerujete da je otac u meni i ja u njemu.
εἰ δὲ ποιῶ, κἂν ἐμοὶ μὴ πιστεύητε, τοῖς ἔργοις πιστεύετε ἵνα γνῶτε καὶ γινώσκητε ὅτι ἐν ἐμοὶ ὁ πατὴρ κἀγὼ ἐν τῷ πατρί.¶
ei de poiō kan emoi mē pisteuēte tois ergois pisteuete ina gnōte kai ginōskēte hoti en emoi ho patēr kagō en tō patri
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"ako pak činim, pa i ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte da spoznate i spoznajete da u meni Otac i ja u Ocu."
1. ako pak činim Izvornik: εἰ δὲ ποιῶ [ei de poiō] Gramatika: Pogodbeni veznik εἰ uz suprotnu česticu δὲ i glagol u prezentu aktivnom indikativa, 1. lice jednine. Izražava stvarnu pretpostavku suprotstavljenu prethodnome stihu: 'ali ako ih doista činim (a činim ih)'. Značenje: Nasuprot hipotetskoj negaciji iz prethodnog stiha, Isus ovdje nastupa iz stvarnosti svojega neprekidnog djelovanja koje njegovi slušatelji svojim očima vide.
2. pa i ako meni ne vjerujete Izvornik: κἂν ἐμοὶ μὴ πιστεύητε [kan emoi mē pisteuēte] Gramatika: Sraslica (krasis) od καὶ ἐάν ('čak i ako'), iza koje slijedi naglašeni oblik osobne zamjenice u dativu (ἐμοὶ) i glagol u prezentu aktivnom konjunktiva, 2. lice množine. Naglašena zamjenica stavlja snažan kontrast između samoga Isusa i njegovih djela. Značenje: Isus se spušta na razinu svojih protivnika koji odbijaju prihvatiti njegovu osobu i izravno svjedočanstvo. Čak i u tom stanju tvrdoće srca, ostavlja im otvoren put prema istini.
3. djelima vjerujte Izvornik: τοῖς ἔργοις πιστεύετε [tois ergois pisteuete] Gramatika: Imenica u dativu množine s određenim članom i glagol u prezentu aktivnom imperativa, 2. lice množine. Prezentni imperativ potiče na ustrajno i trajno prihvaćanje svjedočanstva koje pružaju djela. Značenje: Vjera utemeljena na djelima nije konačni cilj, nego početna stepenica. Neosporna božanska narav Isusovih djela trebala bi slomiti predrasude i privesti čovjeka k vjeri u samoga Sina.
4. da spoznate i spoznajete Izvornik: ἵνα γνῶτε καὶ γινώσκητε [ina gnōte kai ginōskēte] Gramatika: Namjerni veznik ἵνα praćen istim glagolom najprije u aoristu aktivnom konjunktiva (γνῶτε), a zatim u prezentu aktivnom konjunktiva (γινώσκητε), oba u 2. licu množine. Spoj aorista i prezenta istoga glagola majstorski spaja početni trenutak uvida (ingressivni aorist) i trajno produbljivanje te spoznaje (prezent). Značenje: Spoznaja Boga nije samo jednokratna informacija, nego započinje trenutkom duhovnog prosvjetljenja i nastavlja se kao trajan, živ i rastući odnos upoznavanja.
5. u meni Otac i ja u Ocu Izvornik: ἐν ἐμοὶ ὁ πατὴρ κἀγὼ ἐν πατρί [en emoi ho patēr kagō en patri] Gramatika: Dvije prijedložne konstrukcije s ἐν i dativom (zamjenica ἐμοὶ i imenica πατρί bez člana), povezane sraslicom κἀγὼ (od καὶ ἐγώ, 'i ja'). Pomoćni glagol 'jest/jesam' je ispušten (elipsa), čime izričaj dobiva zbijenu, bezvremensku snagu. Značenje: Izričaj uzajamnog prebivanja (kasnije u teologiji nazvan perihoza) opisuje najdublje jedinstvo bića, volje i djelovanja između Oca i Sina, bez gubitka njihove osobne posebnosti.
Ovaj stih (Ivan 10,38) predstavlja jedan od vrhunaca Isusove objave o svom identitetu i odnosu s Bogom Ocem. Suočen sa skepsom i otporom svojih slušatelja, Isus im nudi alternativni put do vjere: poziva ih da nadiđu eventualne predrasude prema Njegovoj osobi i umjesto toga objektivno sagledaju Njegova djela. Ta djela, prepuna obnove i života, služe kao neosporan dokaz i svjedočanstvo Njegovog božanskog podrijetla.
Krajnji cilj tog poziva na vjeru nije samo puko slaganje s činjenicom da Isus čini velika djela, već duboki duhovni proces. Glagoli koji prelaze iz točke prepoznavanja (aorist) u trajno poznavanje (prezent) pokazuju da vjera vodi u osobni odnos. Kroz taj odnos kršćanin ulazi u najdublju misteriju teologije: apsolutno i savršeno jedinstvo (uzajamno prebivanje) Oca i Sina. Prepoznavanjem božanskog u Isusovim djelima, čovjek se otvara zajedništvu sa samim Trojstvom.