Reče: "Ja sam glas onoga koji viče u pustinji: 'Poravnajte put Gospodnji', kao što reče prorok Izaija."
Reče: "Ja sam glas onoga koji viče u pustinji: 'Poravnajte put Gospodnji', kao što reče prorok Izaija."
A ti poslanici bijahu od farizeja.
I upitaše ga i rekoše mu: "Zašto dakle krstiš ako ti nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?"
Odgovori im Ivan: "Ja krstim u vodi; među vama stoji Onaj kojega vi ne poznajete,
Onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remen na Njegovoj obući."
I upitaše ga i rekoše mu: "Zašto dakle krstiš ako ti nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?"
I zapitaše ga govoreći mu: zašto dakle kršćavaš kad ti nijesi Ilija ni prorok?
καὶ ἠρώτησαν αὐτὸν καὶ εἶπαν αὐτῷ· τί οὖν βαπτίζεις εἰ σὺ οὐκ εἶ ὁ χριστὸς οὐδὲ Ἠλίας οὐδὲ ὁ προφήτης;
kai ērōtēsan auton kai eipan autō ti oun baptizeis ei su ouk ei ho christos oude Ēlias oude ho prophētēs
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"I upitaše ga i rekoše mu: Zašto dakle krstiš ako ti ne jesi Krist ni Ilija ni prorok?"
1. upitaše ga i rekoše mu Izvornik: ἠρώτησαν αὐτὸν καὶ εἶπαν αὐτῷ [ērōtēsan auton kai eipan autō] Gramatika: Oba su glagola u aoristu aktivnom u 3. licu množine, što označava zaokruženi čin postavljanja službenog pitanja. Prvi glagol veže uz sebe izravni objekt u akuzativu (njega), dok drugi prima neizravni objekt u dativu (njemu). Značenje: Udvojena formula tipična za semitski način pripovijedanja naglašava ozbiljnost i službeni ton istrage koju provode poslanici iz farizejskih redova.
2. Zašto dakle krstiš Izvornik: τί οὖν βαπτίζεις [ti oun baptizeis] Gramatika: Upitna zamjenica u akuzativu srednjeg roda ovdje ima priložno značenje uzroka ('zašto'), praćena zaključnom česticom koja uvodi logičku posljedicu ('dakle'). Glagol je u prezentu aktivnom, što označava trajnu i ponavljanu radnju. Značenje: Ispitivači iz Ivanovih prethodnih niječnih odgovora izvode pravni zaključak: ako nema mesijanski ni proročki mandat, njegovo redovito krštavanje Izraelaca doima se neovlaštenim.
3. ako ti ne jesi Izvornik: εἰ σὺ οὐκ εἶ [ei su ouk ei] Gramatika: Pogodbeni veznik uz indikativ prezenta izražava realnu pogodbu koja polazi od sugovornikove vlastite tvrdnje kao pretpostavljene činjenice. Osobna zamjenica u nominativu ('ti') izričito je navedena radi naglaska. Značenje: Naglašena zamjenica 'ti' vraća lopticu na Ivanov identitet: farizeji prihvaćaju njegovo odbijanje titula, ali time zaoštravaju pitanje njegova autoriteta.
4. Krist Izvornik: ὁ χριστὸς [ho christos] Gramatika: Imenica muškog roda u nominativu jednine s određenim članom, nastala od glagolskog pridjeva sa značenjem 'pomazan'. Određeni član pokazuje da se radi o točno određenoj, očekivanoj osobi, a ne o općem naslovu. Značenje: Označava očekivanog Mesiju, Božjeg Pomazanika na kraju vremena, čiji je dolazak u židovskim eshatološkim nadama bio povezan s obrednim očišćenjem naroda.
5. ni Ilija ni prorok Izvornik: οὐδὲ Ἠλίας οὐδὲ ὁ προφήτης [oude Ēlias oude ho prophētēs] Gramatika: Niječni sastavni veznici nadovezuju se na prethodnu negaciju tvoreći niz isključivanja. Imenica 'prorok' stoji s određenim članom u nominativu jednine, čime se izdvaja kao jedinstveni očekivani lik. Značenje: Trijada Krist, Ilija i Prorok (prema obećanju iz Ponovljenog zakona 18,15) obuhvaća sve glavne eshatološke likove čiji bi dolazak u židovskoj predaji opravdao uvođenje novog obreda očišćenja. Imena: - Krist [Χριστός (heb. מָשִׁיחַ) / Christos (heb. Mašiah)] (osoba) Znači: Pomazanik Tvorba: Grčki prijevod hebrejskog naslova Mašiah (Mesija), izveden od glagola chriō što znači 'pomazati' uljem pri ustoličenju kraljeva, svećenika i proroka.
- Ilija [Ἠλίας (heb. אֵלִיָּהוּ) / Ēlias (heb. Elijahu)] (osoba) Znači: Moj Bog je Jahve Tvorba: Grčki oblik hebrejskog teoforskog imena Elijahu, sastavljenog od elemenata El ('Bog') s posvojnim sufiksom za prvo lice ('moj') i skraćenog oblika Božjeg imena Jahve.
Ovaj stih (Ivan 1:25) ključan je za razumijevanje odnosa židovskih vjerskih vođa (farizeja) prema Ivanu Krstitelju i njegovoj službi. Nakon što je Ivan eksplicitno zanijekao da je on ijedna od tri ključne eshatološke figure iz židovskog iščekivanja (Mesija, Ilija ili Obećani Prorok), izaslanici logično i pravno dovode u pitanje njegov autoritet. Njegov čin krštenja (uranjanja) Židova za oproštenje grijeha bio je nov i radikalan; iako su obredna pranja bila poznata za prozelite (obraćenike na židovstvo), Ivanovo zahtijevanje da se i rođeni Židovi podvrgnu krštenju pokajanja implicitno je značilo da su nečisti pred Bogom. Zbog toga su farizeji smatrali da takav novi, masovni proročki čin zahtijeva izravan i prepoznatljiv božanski ili eshatološki legitimitet.
Teološka dubina ovog propitkivanja otkriva sudar dvaju svjetova: strogog religijskog legalizma ispitivača koji ne mogu smjestiti Ivana u svoje uske teološke okvire i novog Božjeg djelovanja. Oni ne prepoznaju Ivanovu istinsku ulogu eshatološkog 'glasnika' i 'Preteče'. Ovo pitanje postavlja savršenu pozornicu za Ivanov idući odgovor, u kojem objašnjava poniznost vlastite uloge ('glas onoga koji viče u pustinji', krštenje samo vodom) u kontrastu s onim koji već stoji među njima, koji je neizmjerno veći i koji donosi pravo, duhovno krštenje.