Knjiga Nehemijina 2
1U mjesecu Nisanu, dvadesete godine kralja Artakserksa, vino bijaše pred njim. Uzeh vino i dadoh ga kralju. A ne bijah tužan pred njim. 2Kralj mi reče: "Zašto ti je lice tužno, a nisi bolestan? To nije ništa drugo nego tuga u srcu." I silno se uplaših. 3I rekoh kralju: "Kralj neka živi zauvijek! Zašto mi lice ne bi bilo tužno kada je grad u kojemu su grobovi mojih otaca opustošen, a njegova vrata proždrta vatrom?" 4Kralj mi reče: "Što tražiš?" Tada se pomolih Bogu Nebesa. 5I rekoh kralju: "Ako je kralju po volji i ako je tvoj sluga ugodan pred tobom, pošalji me u Judeju, u grad grobova mojih otaca, da ga sagradim." 6Tada mi reče kralj, a kraljica je sjedila pokraj njega: "Dokad će trajati tvoje putovanje i kada ćeš se vratiti?" Svidje se kralju te me posla, a ja mu odredih vrijeme. 7I rekoh kralju: "Ako se kralju čini dobrim, neka mi daju pisma za upravitelje s onu stranu Rijeke, da me propuste dok ne dođem u Judeju, 8i pismo za Asafa, čuvara kraljeve šume, da mi dade drva za grede na vratima tvrđave uz Hram, za gradski zid i za kuću u kojoj ću stanovati." I kralj mi dade, jer dobra Ruka moga Boga bijaše nada mnom. 9Stigoh k upraviteljima s onu stranu Rijeke i predadoh im kraljeva pisma, a kralj sa mnom posla vojne zapovjednike i konjanike. 10Čuše to Sanbalat, Horonac, i Tobija, sluga Amonac, te im bi silno krivo što je došao čovjek tražiti dobro za sinove Izraelove. 11Dođoh u Jeruzalem i ostadoh ondje tri dana. 12Ustadoh noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom, i nijednom čovjeku ne rekoh što moj Bog stavlja u moje srce da učinim za Jeruzalem. Nije bilo životinje sa mnom, osim one na kojoj sam jahao. 13Izađoh noću kroz Dolinska vrata prema Zmajevskom izvoru i prema Smetlišnim vratima, te promatrah zidine Jeruzalema koje bijahu provaljene, a njegova vrata ognjem prožderana. 14Prođoh prema Izvorskim vratima i Kraljevskom ribnjaku, ali ne bijaše mjesta da životinja poda mnom prođe. 15Uspinjao sam se noću uz Potok i promatrao zid, a potom se okrenuh, uđoh na Dolinska vrata i vratih se. 16A savjetnici nisu znali kamo sam išao ni što činim. Ni Židovima, ni svećenicima, ni velikašima, ni savjetnicima, ni ostalima koji su obavljali posao do tada nisam ništa rekao. 17Tada im rekoh: "Vidite nevolju u kojoj se nalazimo, kako je Jeruzalem opustošen, a njegova vrata spaljena vatrom. Dođite, sagradimo zid Jeruzalema da više ne budemo sramota." 18Tada im objavih kako je dobra Ruka moga Boga bila nada mnom, kao i riječi koje mi je kralj rekao. Nato oni rekoše: "Ustanimo i gradimo!" I ojačaše svoje ruke za dobro djelo. 19Čuše to Sanbalat Horonac, Tobija, sluga Amonac, i Gešem Arapin. Izrugaše nam se, prezreše nas i rekoše: "Kakva je to stvar koju činite? Bunite li se protiv kralja?" 20Odgovorih im i rekoh: "Bog Nebesa dat će nam uspjeh, a mi, sluge Njegove, ustat ćemo i graditi. Vama pak nema ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu."