Kad pak bi uvečer toga dana, prvoga u tjednu, i dok bijahu zatvorena vrata ondje gdje bijahu učenici zbog straha od Židova, dođe Isus i stade u sredinu te im govori: "Mir vama!"
Kad pak bi uvečer toga dana, prvoga u tjednu, i dok bijahu zatvorena vrata ondje gdje bijahu učenici zbog straha od Židova, dođe Isus i stade u sredinu te im govori: "Mir vama!"
I rekavši to, pokaza im ruke i bok. Obradovaše se dakle učenici vidjevši Gospodina.
Reče im dakle Isus ponovno: "Mir vama! Kao što Me posla Otac, i Ja šaljem vas."
I rekavši to, dahnu i govori im: "Primite Duha Svetoga.
Kojima god otpustite grijehe, otpušteni su im; kojima god zadržite, zadržani su."
Reče im dakle Isus ponovno: "Mir vama! Kao što Me posla Otac, i Ja šaljem vas."
A Isus im reče opet: mir vam; kao što otac posla mene, i ja šaljem vas.
Εἶπεν οὖν αὐτοῖς ὁ Ἰησοῦς πάλιν· εἰρήνη ὑμῖν· καθὼς ἀπέσταλκέν με ὁ πατὴρ κἀγὼ πέμπω ὑμᾶς.
Eipen oun autois ho Iēsous palin eirēnē humin kathōs apestalken me ho patēr kagō pempō humas
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Reče dakle njima onaj Isus ponovno: mir vama; kao što je poslao mene onaj Otac i ja šaljem vas."
1. Reče dakle Izvornik: Εἶπεν οὖν [Eipen oun] Gramatika: Glagol je u aoristu aktivnom indikativa, 3. lice jednine, što označava jednokratnu i dovršenu radnju u prošlosti. Čestica οὖν (dakle, stoga) uspostavlja izravnu logičku vezu s prethodnim stihom u kojem su se učenici obradovali vidjevši Gospodina. Značenje: Nakon što je učenicima pokazao rane i uvjerio ih u zbiljnost svojega uskrsnuća, Isus prelazi s utjehe na poslanje. Njihova radost postaje temelj na kojem ih Uskrsli sada opunomoćuje za djelovanje u svijetu.
2. mir vama Izvornik: εἰρήνη ὑμῖν [eirēnē humin] Gramatika: Imenica ženskoga roda u nominativu jednine bez određenog člana, praćena osobnom zamjenicom u dativu množine (dativ primatelja). Izraz je eliptičan (bez izrečenog glagola 'biti'), što mu daje snagu svečanog proglasa i blagoslova. Značenje: Ponavljanje ovog pozdrava (nakon stiha 19) nije puka formalnost, nego svečana predaja mesijanskog mira (hebr. šalom) koji je plod Isusove pobjede nad smrću. Prvi put mir je uklonio njihov strah, a sada postaje dar i temelj za njihovo apostolsko poslanje.
3. je poslao Izvornik: ἀπέσταλκέν [apestalken] Gramatika: Glagol ἀποστέλλω u perfektu aktivnom indikativa, 3. lice jednine. Perfekt u grčkom jeziku označava radnju koja se dogodila u prošlosti, ali čije posljedice i valjanost trajno ostaju u sadašnjosti. Značenje: Upotreba perfekta naglašava da Očevo poslanje Sina nije završilo križem, nego trajno vrijedi u uskrslom Gospodinu. Glagol ἀποστέλλω nosi naglasak na službenom opunomoćenju u kojem poslanik nastupa s punim autoritetom onoga koji ga šalje.
4. i ja šaljem Izvornik: κἀγὼ πέμπω [kagō pempō] Gramatika: Oblik κἀγὼ nastao je krazom (stapanjem) veznika καί (i) i naglašene zamjenice ἐγώ (ja). Glagol πέμπω je u prezentu aktivnom indikativa, 1. lice jednine, što označava radnju koja upravo započinje i trajno se odvija. Značenje: U Ivanovoj teologiji glagoli ἀποστέλλω i πέμπω koriste se kao sinonimi za božansko poslanje, čime se uspostavlja izravna paralela između Očeva slanja Sina i Sinova slanja učenika. Učenici ne dobivaju novu misiju, nego bivaju uključeni u trajno Sinovljevo poslanje u svijetu. Imena: - Isus [Ἰησοῦς (hebr. יֵשׁוּעַ / יְהוֹשֻׁעַ) / Iēsous (Yeshua / Yehoshua)] (osoba) Znači: Jahve spašava Tvorba: Grčki oblik aramejskog i kasnohebrejskog imena Ješua, skraćenog od Jehošua, koje je složeno od teofornog elementa Jah (Jahve) i glagolskog korijena jaša (spasiti).
Ovaj stih (Ivan 20,21) predstavlja temelj kršćanskog poslanja i Velikog poslanja u Ivanovom evanđelju. Isus prvo utemeljuje svoje učenike u miru (šalom), dajući im dar pomirenja i cjelovitosti nakon traume i straha od raspeća. Taj mir nije samo utjeha, već je nužan preduvjet i unutarnja snaga za misiju koja im se povjerava u neprijateljski nastrojenom svijetu. Nakon što im daje mir, Isus im daje i konačnu svrhu. Njihovo poslanje nije neovisno ni samovoljno, već je izravan nastavak onoga što je Otac započeo po Sinu. Kristov autoritet za slanje učenika proizlazi iz Njegovog vlastitog i trajnog poslanja od Oca, čineći time Crkvu produžetkom i instrumentom Njegove prisutnosti, ljubavi i djelovanja u svijetu.