Ivan 17,5 — Evanđelje po Ivanu

Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.

"I sada proslavi mene ti, Oče, kod sebe samoga onom slavom koju imah prije nego svijet bijaše kod tebe."

1. proslavi mene ti Izvornik: δόξασόν με σύ [doxason me su] Gramatika: Glagol u aoristu imperativa aktivnog, 2. lice jednine, praćen naglašenom osobnom zamjenicom 'ti' (σύ) u nominativu. Kako grčki glagol već u nastavku nosi lice, izričito dodavanje zamjenice 'ti' stvara snažnu opreku prema 'ja sam tebe proslavio' iz prethodnog stiha. Značenje: Isus moli Oca za uzvratno djelovanje: nakon što je Sin dovršio zemaljsko djelo i proslavio Oca, sada traži da Otac uvede njegovu ljudsku narav u božansku slavu kroz križ i uskrsnuće.

2. kod sebe samoga Izvornik: παρὰ σεαυτῷ [para seautō] Gramatika: Prijedlog παρά s dativom povratne zamjenice 2. lica jednine označava neposrednu blizinu, zajedništvo i boravilište ('pokraj', 'u prisutnosti'). Na kraju stiha paralelno stoji παρὰ σοί ('kod tebe'). Značenje: Slava koju Isus traži nije zemaljska čast pred ljudima, nego povratak u najdublje osobno zajedništvo s Ocem u božanskoj sferi, odakle je i došao u utjelovljenju.

3. onom slavom koju imah Izvornik: τῇ δόξῃ ᾗ εἶχον [tē doxē hē eichon] Gramatika: Imenica u dativu jednine ženskog roda (instrumentalni dativ: 'kojom slavom') na koju se odnosi odnosna zamjenica ᾗ, također u dativu zbog privlačenja padeža (atrakcija relativuma) umjesto očekivanog akuzativa. Glagol εἶχον je u imperfektu aktivnom, 1. lice jednine, što izražava trajno posjedovanje u prošlosti. Značenje: Imperfekt 'imah' svjedoči o Sinovljevoj vječnoj preegzistenciji: božanska slava (δόξα, objava Božjeg bića i veličanstva) nije nešto što Sin tek stječe, nego ono što je trajno posjedovao u vječnosti prije utjelovljenja.

4. prije nego svijet bijaše Izvornik: πρὸ τοῦ τὸν κόσμον εἶναι [pro tou ton kosmon einai] Gramatika: Prijedlog πρό ('prije') s poimeničenim prezentnim infinitivom u genitivu (τοῦ ... εἶναι) i subjektom infinitiva u akuzativu (τὸν κόσμον); doslovno: 'prije samoga postojanja svijeta'. Prezentni infinitiv εἶναι naglašava samo stanje bivanja. Značenje: Izraz postavlja oštru ontološku granicu između vječnog Boga i stvorenog poretka (κόσμος). Odnos Oca i Sina prethodi samom vremenu i stvaranju.

Ovaj stih (Ivan 17,5) jedan je od najsnažnijih kristoloških i trinitarnih tekstova u Novom zavjetu jer izravno i nedvosmisleno potvrđuje Kristovu vječnu preegzistenciju, Njegovo božanstvo i neraskidivo jedinstvo s Ocem. Isus, neposredno pred svoju muku, ne traži neku novu, ljudsku ili stvorenu slavu, već povratak u ono isto stanje potpunog božanskog veličanstva koje je su-posjedovao s Ocem prije nego što je vrijeme uopće započelo i prije nego što je stvoren kozmos.

Ova molitva otkriva samu srž Utjelovljenja – Sin Božji se dragovoljno 'ispraznio' (kenoza) te vječne slave kako bi postao čovjekom i izvršio djelo otkupljenja čovječanstva. Sada, dovršivši svoje zemaljsko poslanje, On najavljuje svoj povratak Ocu, potvrđujući da Njegova istinska narav i domovina pripadaju vječnoj, nestvorenoj stvarnosti i potpunoj ravnopravnosti s Bogom Ocem.