I Ja sam Slavu koju si Mi dao, dao njima, da budu jedno kao što smo Mi jedno,
I Ja sam Slavu koju si Mi dao, dao njima, da budu jedno kao što smo Mi jedno,
Ja u njima i Ti u Meni, da budu usavršeni u jedno, da spoznaje svijet da Me Ti posla i da si njih uzljubio kao što si Mene uzljubio.
Oče, hoću da ono što si Mi dao i oni budu sa Mnom ondje gdje sam Ja, da gledaju Slavu Moju koju si Mi dao, jer si Me uzljubio prije utemeljenja svijeta.
Oče Pravedni, svijet Tebe ne upozna, a Ja Tebe upoznah, i ovi upoznaše da Me Ti posla;
i obznanih im Ime Tvoje i obznanit ću, da Ljubav kojom si Me uzljubio bude u njima i Ja u njima."
Oče, hoću da ono što si Mi dao i oni budu sa Mnom ondje gdje sam Ja, da gledaju Slavu Moju koju si Mi dao, jer si Me uzljubio prije utemeljenja svijeta.
Oče! hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja; da vide slavu moju koju si mi dao, jer si imao ljubav k meni prije postanja svijeta.
Πάτερ, ὃ δέδωκάς μοι θέλω ἵνα ὅπου εἰμὶ ἐγὼ κἀκεῖνοι ὦσιν μετ᾽ ἐμοῦ, ἵνα θεωρῶσιν τὴν δόξαν τὴν ἐμὴν ἣν δέδωκάς μοι, ὅτι ἠγάπησάς με πρὸ καταβολῆς κόσμου.
Pater ho dedōkas moi thelō ina hopou eimi egō kakeinoi ōsin met᾽ emou ina theōrōsin tēn doxan tēn emēn hēn dedōkas moi hoti ēgapēsas me pro katabolēs kosmou
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Oče, ono što dao si meni hoću da gdje jesam ja i oni budu sa mnom, da gledaju slavu moju koju dao si meni, jer uzljubi mene prije utemeljenja svijeta."
1. ono što dao si meni Izvornik: ὃ δέδωκάς μοι [ho dedōkas moi] Gramatika: Odnosna zamjenica u srednjem rodu jednine (ὃ) stoji na početku kao zbirni pojam za sve učenike, nakon čega u nastavku rečenice slijedi prijelaz u muški rod množine ('i oni', κἀκεῖνοι). Glagol 'dati' je u perfektu indikativa aktivnog (2. lice jednine). Značenje: Upotreba srednjeg roda jednine (kao u Iv 6,37; 17,2) promatra sve vjernike kao jednu cjelovitu cjelinu, jedan zajednički Očev dar Sinu. Perfekt naglašava da je taj dar trajno povjeren Kristu.
2. hoću Izvornik: θέλω [thelō] Gramatika: Glagol u prezentu indikativa aktivnog, 1. lice jednine. Označava svjesnu volju, odluku i namjeru, a ne tek zamolbu. Značenje: Za razliku od ranijih glagola 'molim' (ἐρωτῶ), Isus ovdje pred Ocem izriče svoje 'hoću' (θέλω). To nije izraz zahtijevanja nasuprot Ocu, nego očitovanje potpune usklađenosti Sinove i Očeve volje te Sinova božanskog autoriteta.
3. gdje jesam ja i oni budu sa mnom Izvornik: ὅπου εἰμὶ ἐγὼ κἀκεῖνοι ὦσιν μετ᾽ ἐμοῦ [hopou eimi egō kakeinoi ōsin met᾽ emou] Gramatika: Prilog mjesta ὅπου uz prezent indikativa 'jesam' (εἰμὶ) i naglašenu zamjenicu ἐγὼ. Izraz κἀκεῖνοι je stapanje (kraza) od καὶ ἐκεῖνοι ('i oni'), uz prezent konjunktiva glagola 'biti' (ὦσιν) i prijedlog μετά s genitivom koji izražava osobno zajedništvo i pratnju. Značenje: Prezent 'gdje jesam ja' nadilazi zemaljsko vrijeme i upućuje na Sinovo vječno prebivanje u Očevoj blizini, kamo se upravo vraća. Krajnji cilj spasenja jest da učenici zauvijek dijele taj isti prostor božanske prisutnosti sa svojim Gospodinom.
4. da gledaju slavu moju Izvornik: ἵνα θεωρῶσιν τὴν δόξαν τὴν ἐμὴν [ina theōrōsin tὴν doxan tēn emēn] Gramatika: Glagol θεωρέω u prezentu konjunktiva aktivnog (3. lice množine) označava trajno, pažljivo i zadivljeno promatranje. Posvojna zamjenica 'moju' (τὴν ἐμὴν) stoji iza imenice s ponovljenim određenim članom, što joj daje posebnu težinu. Značenje: Na zemlji su učenici vidjeli Kristovu slavu skrivenu u poniznosti utjelovljenja i križa, dok ovdje Isus govori o neposrednom, neprekidnom motrenju Njegove proslavljene božanske veličine u vječnosti.
5. prije utemeljenja svijeta Izvornik: πρὸ καταβολῆς κόσμου [pro katabolēs kosmou] Gramatika: Prijedlog πρὸ ('prije') s genitivom imenice ženskog roda καταβολή ('polaganje temelja, zasnivanje') i genitivom imenice κόσμος ('svijet'). Obje imenice su bez člana, što izrazu daje karakter ustaljene oznake praiskona. Značenje: Imenica καταβολή (doslovno 'bacanje dolje', polaganje temelja građevine) označava čin stvaranja svemira. Očeva ljubav prema Sinu i slava koja iz nje proizlazi prethode samom vremenu i stvaranju, čime se potvrđuje Sinova vječna preegzistencija.
Ovaj stih (Ivan 17,24) predstavlja sam vrhunac Isusove velikosvećeničke molitve i otkriva Njegovu krajnju i najdublju želju: da Njegovi sljedbenici budu zauvijek okupljeni s Njim u vječnosti. Spasenje se u ovoj perspektivi ne svodi isključivo na pravno oslobođenje od grijeha, već prelazi u poziv na intimno i trajno zajedništvo u kojem će vjernici biti u potpunosti transformirani i ispunjeni promatranjem Kristove otkrivene božanske slave.
Također, stih nudi neizmjeran teološki uvid u duboku narav Svetog Trojstva. On neosporno potvrđuje Isusovu vječnu preegzistenciju i ukazuje na savršenu međusobnu ljubav Oca i Sina koja neprekidno traje i prije nego što je svemir uopće stvoren. Upravo je ta ista savršena, nadnaravna ljubav nepokolebljivi temelj svake kršćanske nade koja vjernicima jamči trajnu sigurnost i konačnu sudbinu u neposrednoj Božjoj prisutnosti.