A prije blagdana Pashe, znajući Isus da je došao Njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, ljubivši Svoje koji su u svijetu, do kraja ih uzljubi.
A prije blagdana Pashe, znajući Isus da je došao Njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, ljubivši Svoje koji su u svijetu, do kraja ih uzljubi.
I dok je bila večera, kad je đavao već bio bacio u srce da Ga izruči Juda Šimuna Iškariotskoga,
znajući da Mu je Otac sve dao u ruke i da je od Boga izašao te k Bogu odlazi,
ustaje od večere i odlaže haljine te uzevši platno opasa samoga Sebe.
I dok je bila večera, kad je đavao već bio bacio u srce da Ga izruči Juda Šimuna Iškariotskoga,
I po večeri kad već đavo bješe metnuo u srce Judi Simonovu Iskariotskome da ga izda,
καὶ δείπνου γινομένου, τοῦ διαβόλου ἤδη βεβληκότος εἰς τὴν καρδίαν ἵνα παραδοῖ αὐτὸν Ἰούδας Σίμωνος Ἰσκαριώτου,
kai deipnou ginomenou tou diabolou ēdē beblēkotos eis tēn kardian ina paradoi auton Ioudas Simōnos Iskariōtou
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"I večere bivajuće, tog đavla već bacivšega u to srce da izruči njega Juda Šimuna Iškariotskoga,"
1. večere bivajuće Izvornik: δείπνου γινομένου [deipnou ginomenou] Gramatika: Genitiv apsolutni s participom prezenta medija/pasiva (γινομένου) u genitivu jednine srednjeg roda; nesvršeni vid prezenta naglašava da je večera upravo u tijeku dok se radnja odvija. Značenje: Ocrtava intimni okvir zajedničkog blagovanja, čime se pojačava kontrast između Isusova čina poniznog služenja i izdaje koja se događa za istim stolom.
2. tog đavla već bacivšega Izvornik: τοῦ διαβόλου ἤδη βεβληκότος [tou diabolou ēdē beblēkotos] Gramatika: Drugi genitiv apsolutni u rečenici; particip perfekta aktivnog (βεβληκότος) od glagola βάλλω uz prilog ἤδη (već) označava radnju izvršenu u prošlosti čije stanje i posljedica sada trajno stoje u srcu. Značenje: Imenica διάβολος (klevetnik, onaj koji razdvaja) otkriva duhovnu pozadinu izdaje: odluka je već ubačena i ukorijenjena, no Isus unatoč tomu pristupa pranju nogu i samom izdajici.
3. u to srce Izvornik: εἰς τὴν καρδίαν [eis tēn kardian] Gramatika: Prijedlog εἰς s akuzativom jednine ženskog roda i određenim članom označava usmjerenost prema unutrašnjosti. Značenje: U biblijskoj antropologiji 'srce' nije samo sjedište osjećaja, nego središte misli, volje i moralnog odlučivanja u koje prodire poticaj na izdaju.
4. da izruči njega Izvornik: ἵνα παραδοῖ αὐτόν [hina paradoi auton] Gramatika: Veznik ἵνα uvodi izričnu (objektnu) rečenicu s konjunktivom aorista aktivnog u 3. licu jednine (παραδοῖ, kasniji koine oblik umjesto παραδῷ); aorist gleda na čin predaje kao na cjelovit događaj. Značenje: Glagol παραδίδωμι znači 'predati u ruke, izručiti'; u izvornom redoslijedu riječi subjekt ove zavisne rečenice ('Juda Šimuna Iškariotskoga') dramatično je odgođen na sam kraj stiha. Imena: - Juda [Ἰούδας (heb. יְהוּדָה Yəhûdāh) / Ioudas] (osoba) Znači: Slavljen, onaj koji zahvaljuje Bogu Tvorba: Grčki oblik hebrejskog imena Jehuda, izvedenog iz glagolskog korijena jādāh (hvaliti, slaviti, priznavati) uz teoforni element.
- Šimun [Σίμωνος (heb. שִׁמְעוֹן Šimʿôn) / Simōnos] (osoba) Znači: On je uslišao, čuvenje Tvorba: Grčki oblik hebrejskog imena Šim'on, od glagolskog korijena šāmaʿ (čuti, poslušati, uslišati); u stihu stoji u genitivu podrijetla i označava Judina oca.
- Iškariotski [Ἰσκαριώτου (heb. אִישׁ קְרִיּוֹת ʾΚ Qəriyyôt) / Iskariōtou] (ostalo) Znači: Čovjek iz Kerijota Tvorba: Najčešće se tumači kao grčka transkripcija semitskog izraza ʾΚ Qəriyyôt ('čovjek iz mjesta Kerijota' u Judeji); u ovom se rukopisnom obliku u genitivu izravno slaže s imenom oca Šimuna. U polju 'hrv_tekst' javlja se kao posvojni pridjev u genitivu 'Iškariotskoga'.
Ovaj stih iz Evanđelja po Ivanu (13,2) snažno postavlja scenu za dramu Kristove muke, majstorski spajajući duhovnu i zemaljsku sferu. Gramatička upotreba genitiva apsolutnog i perfekta (već bacivšeg) naglašava da, dok je prisno zajedništvo večere još uvijek trajalo, mračna odluka o izdaji već je bila duboko ukorijenjena i dovršena u Judinom srcu. Tekst zorno svjedoči o tome da prisutnost zla ne miruje i može djelovati čak i u najsvetijim trenucima.
Teološki, stih jasno artikulira misterij ljudske slobodne volje u susretu s demonskim utjecajem. Iako je đavao taj koji zlu misao 'ubacuje', Juda je taj koji posjeduje to srce i iz kojeg će proizaći stvarni čin izdaje. Tekst ne skida odgovornost s Jude, već otkriva pravu kozmičku dubinu ovog sukoba: Kristova bezuvjetna i samopredajna ljubav izravno se suočava s ultimativnom izdajom orkestriranom od strane 'Razdjelitelja', a koja će u konačnici, paradoksalno, poslužiti ispunjenju Božjeg plana spasenja.