Zato onaj koji govori jezicima mora moliti za dar tumačenja.
Zato onaj koji govori jezicima mora moliti za dar tumačenja.
Ako molim na jezicima, moj se duh moli, ali je moj um neplodan.
Što, dakle, činiti? Molit ću duhom, ali molit ću i umom. Pjevat ću duhom, ali pjevat ću i umom.
Jer, ako je tvoj duh sam na djelu kad izgovaraš blagoslov, kako onaj koji je neupućen slušatelj može reći "Amen" tvojem činu zahvalnosti, budući da ne zna što govoriš?
Nesumnjivo, tvoj je čin značajan, ali drugi nije izgrađen.
Što, dakle, činiti? Molit ću duhom, ali molit ću i umom. Pjevat ću duhom, ali pjevat ću i umom.
Šta će se dakle činiti? Moliću se Bogu duhom, a moliću se i umom; hvaliću Boga duhom, a hvaliću i umom.
τί οὖν ἐστιν; προσεύξομαι τῷ πνεύματι, προσεύξομαι δὲ καὶ τῷ νοΐ· ψαλῶ τῷ πνεύματι, ψαλῶ δὲ καὶ τῷ νοΐ.
ti oun estin proseuxomai tō pneumati proseuxomai de kai tō noi psalō tō pneumati psalō de kai tō noi
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Što dakle jest? Molit ću duhom, molit ću pak i umom; pjevat ću duhom, pjevat ću pak i umom."
Što dakle jest? (τί οὖν ἐστιν; / ti oun estin?): 'Ti' je upitna zamjenica, 'oun' veznik zaključivanja, a 'estin' glagol biti. Fraza predstavlja retoričko pitanje koje Pavao koristi za donošenje zaključka: 'Što nam je dakle činiti?' ili 'Kakav je zaključak?'.
Molit ću (προσεύξομαι / proseuxomai): Glagol 'proseuchomai' u futuru, indikativ srednjeg stanja, prvo lice jednine. Označava obraćanje Bogu. Upotreba futura naglašava Pavlovu čvrstu odluku o tome kako će se ponašati.
Duhom (τῷ πνεύματι / tō pneumati): Imenica 'pneuma' (duh) sa članom, u dativu jednine. Gramatički služi kao instrumental (dativ sredstva) - 'pomoću duha' ili 'u duhu'. Teološki se odnosi na molitvu vođenu Duhom, konkretno u kontekstu ovog poglavlja na dar jezika (glosolaliju) gdje ljudski duh moli, ali um ostaje besplodan jer ne razumije izgovoreno.
Pak / a (δὲ / de): Veznik i čestica za suprotnost ili nastavak misli, stavlja u odnos dva načina molitve.
I / također (καὶ / kai): Veznik koji pojačava izjavu, pokazujući da jedno ne isključuje drugo.
Umom (τῷ νοΐ / tō noi): Imenica 'nous' (um, razum, intelekt) u dativu jednine. Poput 'duhom', i ovo je instrumental. Teološki, Pavao ističe nužnost kognitivnog sudjelovanja u molitvi. Molitva mora biti racionalno razumljiva kako bi izgrađivala onoga tko moli, ali i slušatelje u crkvi.
Pjevat ću (ψαλῶ / psalō): Glagol 'psallō' u futuru aktivnom, prvo lice jednine. Izvorno znači trzati žice na glazbalu, no u novozavjetnom kontekstu označava pjevanje hvalospjeva, psalama i duhovnih pjesama. Pavao ponavlja istu formulu 'duhom' i 'umom' primijenjenu na slavljenje.
Ovaj stih (1. Korinćanima 14:15) predstavlja ključni Pavlov zaključak o ravnoteži u duhovnom životu i zajedničkom bogoslužju. Kroz simetričnu strukturu stiha, apostol pokazuje da ne želi ugasiti duhovne darove niti osobna duhovna iskustva ('molit ću/pjevat ću duhom'), ali istovremeno snažno inzistira na važnosti razuma i intelektualnog angažmana ('umom').
Njegova poruka je jasna: pravo kršćansko slavljenje obuhvaća cijelog čovjeka. Bogoslužje ne bi trebalo biti samo nesvjesno, ekstatično iskustvo, već mora uključivati jasnu misao i razumijevanje kako bi donijelo istinsku izgradnju ne samo pojedincu, nego i cijeloj zajednici vjernika.