Ako za druge nisam apostol, barem za vas to jesam; jer vi ste pečat mog apostolata u Gospodinu.
Ako za druge nisam apostol, barem za vas to jesam; jer vi ste pečat mog apostolata u Gospodinu.
Ovo je moja obrana pred mojim tužiteljima.
Nemamo li pravo jesti i piti?
Zar nemamo pravo voditi sa sobom ženu, sestru u vjeri, kao i ostali apostoli, i braća Gospodnja, i Kefa?
Zar samo ja i Barnaba nemamo pravo biti oslobođeni rada?
Nemamo li pravo jesti i piti?
Eda li nemamo vlasti jesti i piti?
μὴ οὐκ ἔχομεν ἐξουσίαν φαγεῖν καὶ πεῖν;
mē ouk echomen exousian phagein kai pein
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Zar ne imamo pravo jesti i piti?"
Zar ne (grč. μὴ οὐκ, translit. mē ouk): 'μὴ' je upitna čestica koja inače očekuje niječan odgovor, ali kada se koristi u kombinaciji s 'οὐκ' (ne), tvori grčku konstrukciju dvostruke negacije. U retoričkom pitanju ona izričito i snažno zahtijeva potvrdan odgovor ('Da, naravno da imamo').
imamo (grč. ἔχομεν, translit. echomen): Glagol 'ἔχω' (imati), 1. lice množine prezenta indikativa aktiva. Označava trenutno, aktivno i stalno posjedovanje nečega, u ovom slučaju prava.
pravo / vlast (grč. ἐξουσίαν, translit. exousian): Imenica 'ἐξουσία' (exousia) u akuzativu jednine. Riječ označava pravo, slobodu djelovanja, ovlast, moć ili privilegij. Teološki i u ovom kontekstu ukazuje na legitimno pravo apostola na materijalno uzdržavanje od strane zajednice, što je pravo utemeljeno na Kristovoj objavi.
jesti (grč. φαγεῖν, translit. phagein): Aorist infinitiv aktiva od korijena glagola 'ἐσθίω' (jesti). Korištenje aorista ovdje izražava samu radnju (infinitive bez obzira na vrijeme), odnoseći se na opću, svakodnevnu potrebu za hranom.
i (grč. καὶ, translit. kai): Najčešći grčki sastavni veznik koji ovdje usko i logički povezuje dvije radnje u jednu cjelinu uzdržavanja.
piti (grč. πεῖν, translit. pein): Aorist infinitiv aktiva od korijena glagola 'πίνω' (piti). Sintagma 'jesti i piti' funkcionira kao idiom koji označava cjelovito pravo na osnovne životne potrebe i materijalnu potporu na račun crkve koju apostol služi.
Ovaj stih (preuzet iz 1. poslanice Korinćanima 9,4) predstavlja početak Pavlove retoričke obrane vlastitog apostolstva i prava koja iz njega proizlaze. Pavao oštro naglašava da on i njegovi suradnici imaju potpuno, neosporno i legitimno pravo (ἐξουσία) biti materijalno uzdržavani od kršćanske zajednice kojoj služe i propovijedaju, oslanjajući se na univerzalno načelo da radnik zaslužuje svoju plaću.
Međutim, sagledavajući kontekst cijelog devetog poglavlja, otkrivamo dublju teološku poruku: iako nesumnjivo posjeduje to pravo, Pavao ga se dragovoljno i svjesno odriče kako svojim zahtjevima ne bi postavio nikakvu prepreku širenju Kristovog evanđelja. Time ilustrira vrhunsko kršćansko načelo – istinska sloboda i zrelost ne očituju se u pukom i beskompromisnom inzistiranju na vlastitim pravima, već u spremnosti da se ta prava žrtvuju iz ljubavi prema bližnjemu i višeg, božanskog cilja.