Treba, naime, to raspadljivo biće ogrnuti neraspadljivošću i to smrtno biće zaogrnuti besmrtnošću.
Treba, naime, to raspadljivo biće ogrnuti neraspadljivošću i to smrtno biće zaogrnuti besmrtnošću.
Kad dakle to raspadljivo biće zaogrne neraspadljivost i to smrtno biće zaogrne besmrtnost, tada će se ostvariti riječ iz Pisma: "Smrt je progutana u pobjedi."
Smrti, gdje je tvoja pobjeda? Smrti, gdje je tvoja bodlja?
Bodlja smrti je grijeh, a vlast grijeha je Zakon.
Zahvalimo Bogu, koji nam daje pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu.
Smrti, gdje je tvoja pobjeda? Smrti, gdje je tvoja bodlja?
Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda?
ποῦ σου, θάνατε, τὸ νῖκος; ποῦ σου, θάνατε, τὸ κέντρον;
pou sou thanate to nikos pou sou thanate to kentron
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Gdje tvoja, smrti, pobjeda? Gdje tvoj, smrti, žalac?"
ποῦ (pou) - Gdje. Upitni prilog mjesta koji se ovdje koristi retorički, kao izravan izazov i pobjedonosno ruganje poraženom neprijatelju. σου (sou) - Tvoja/tvoj. Osobna zamjenica u genitivu (od tebe), naglašava osobno obraćanje i oduzimanje vlasništva – pobjeda i žalac više ne pripadaju smrti. θάνατε (thanate) - Smrti. Imenica θάνατος (thanatos) u vokativu jednine. Smrt je ovdje snažno personificirana; Pavao joj se izravno obraća kao svrgnutom i poraženom vladaru. τὸ νῖκος (to nikos) - Pobjeda. Imenica νῖκος (nikos) srednjeg roda u nominativu jednine s određenim članom τὸ (to). Označava konačni trijumf i dominaciju koju je smrt prividno imala nad čovječanstvom od pada u grijeh. τὸ κέντρον (to kentron) - Žalac. Imenica κέντρον (kentron) srednjeg roda u nominativu jednine s određenim članom τὸ (to). Doslovno označava oštar štap za poticanje stoke (ostran) ili otrovni žalac škorpiona/insekta. Teološki predstavlja razornu i smrtonosnu moć grijeha kojom je smrt ubadala i ubijala, a koja je sada potpuno onesposobljena.
Ovaj stih iz 1. poslanice Korinćanima (15,55) predstavlja jedan od najsnažnijih i najpoznatijih trijumfalnih usklika u Novom zavjetu. Kroz snažna retorička pitanja i personifikaciju, apostol Pavao proglašava potpunu pobjedu nad smrću, koja je Kristovim uskrsnućem razoružana te je izgubila svoje glavno oružje i konačnu vlast nad vjernicima. Oduzimanje 'žalca' i 'pobjede' smrti radikalno mijenja samu prirodu umiranja za kršćane. Umjesto da bude konačni kraj, kazna i tragedija, tjelesna smrt postaje tek prolaz u vječni život. Stih tako prenosi duboku teološku istinu o dovršenom Kristovom spasenjskom djelu i donosi trajnu nadu utemeljenu na uskrsnuću.