A kad sve stvari Njemu budu podložene, tada će i sam Sin biti podložen Onomu koji Mu je sve podložio, da Bog bude sve u svima.
A kad sve stvari Njemu budu podložene, tada će i sam Sin biti podložen Onomu koji Mu je sve podložio, da Bog bude sve u svima.
Kad bi bilo drukčije, što bi tražili oni koji se krste za mrtve? Ako mrtvi uopće ne uskrsavaju, zašto se ovi krste za njih?
Zašto smo i mi sami svakoga časa u opasnosti?
Svakog dana izložen sam smrti; istina, braćo, vi ste moj ponos u Isusu Kristu.
Čemu bi mi služilo boriti se protiv zvijeri u Efezu da sam se držao ljudskih stajališta? Ako mrtvi ne uskrsavaju, jedimo i pijmo, jer sutra ćemo umrijeti.
Zašto smo i mi sami svakoga časa u opasnosti?
I mi zašto podnosimo muke i nevolje svaki čas?
τί καὶ ἡμεῖς κινδυνεύομεν πᾶσαν ὥραν;
ti kai hēmeis kinduneuomen pasan hōran
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Zašto i mi se izlažemo opasnosti svaki čas?"
τί (ti): zašto (što). Interogativna zamjenica, akuzativ srednjeg roda. U ovom kontekstu koristi se kao prilog u značenju 'zašto' i postavlja retoričko pitanje o razlogu djelovanja. καὶ (kai): i (također). Veznik. Ovdje ima pojačavajuće značenje, naglašavajući apsurdnost situacije i primjenjujući opće pravilo specifično na apostole. ἡμεῖς (hēmeis): mi. Osobna zamjenica, 1. lice množine u nominativu. Odnosi se izravno na apostola Pavla i njegove suradnike koji propovijedaju evanđelje. κινδυνεύομεν (kindyneuomen): se izlažemo opasnosti (ili: u opasnosti smo). Od glagola 'kindyneuō' (κινδυνεύω). Prezent, aktiv, indikativ, 1. lice množine. Korištenje prezenta označava trajnu, stalnu i kontinuiranu stvarnost opasnosti kojoj su apostoli neprestano izloženi. πᾶσαν (pasan): svaki (svaku). Od pridjeva 'pas' (πᾶς). Akuzativ ženskog roda jednine. U gramatičkoj konstrukciji vremena (akuzativ vremena) označava trajanje i cjelovitost. ὥραν (hōran): čas (sat). Imenica 'hōra' (ὥρα), akuzativ ženskog roda jednine. Izraz 'pᾶsan hōran' označava vremenski raspon i prevodi se kao 'svaki čas', 'svakog sata' ili 'neprestano'.
Ovaj stih (iz 1. poslanice Korinćanima 15,30) dio je Pavlove snažne argumentacije u korist stvarnosti uskrsnuća mrtvih. Pavao postavlja ovo retoričko pitanje kako bi istaknuo potpunu besmislenost svog svakodnevnog izlaganja smrtnim opasnostima, progonima i patnjama radi evanđelja, ako nema uskrsnuća i vječnog života. Njegova spremnost da bude u stalnoj, neprestanoj pogibelji ('svaki čas') logički je obranjiva jedino u svjetlu nade u buduće uskrsnuće. Ako je tjelesna smrt konačni kraj, onda su te žrtve uzaludne. Ovaj stih stoga duboko povezuje teološku istinu o uskrsnuću s praktičnom hrabrošću i mučeništvom u svakodnevnom kršćanskom životu.