Naposljetku, On Se prikazao meni, nedonoščetu.
Naposljetku, On Se prikazao meni, nedonoščetu.
Jer ja sam najmanji od apostola, ja koji nisam dostojan zvati se apostolom jer sam proganjao Crkvu Božju.
Ali, ono što ja jesam, to zahvaljujem milosti Božjoj i Njegova milost prema meni nije bila uzaludna. Naprotiv, radio sam više nego svi oni; ne ja, već milost Božja koja je sa mnom.
Ukratko, bilo da sam ja ili oni, tako navješćujemo i tako ste povjerovali. Postoji uskrsnuće od mrtvih.
Ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?
Ali, ono što ja jesam, to zahvaljujem milosti Božjoj i Njegova milost prema meni nije bila uzaludna. Naprotiv, radio sam više nego svi oni; ne ja, već milost Božja koja je sa mnom.
Ali po blagodati Božijoj jesam što jesam, i blagodat njegova što je u meni ne osta prazna, nego se potrudih više od sviju njih, ali ne ja nego blagodat Božija koja je sa mnom.
χάριτι δὲ θεοῦ εἰμι ὅ εἰμι, καὶ ἡ χάρις αὐτοῦ ἡ εἰς ἐμὲ οὐ κενὴ ἐγενήθη, ἀλλὰ περισσότερον αὐτῶν πάντων ἐκοπίασα, οὐκ ἐγὼ δέ, ἀλλ᾽ ἡ χάρις τοῦ θεοῦ ἡ σὺν ἐμοί.
chariti de theou eimi ho eimi kai hē charis autou hē eis eme ou kenē egenēthē alla perissoteron autōn pantōn ekopiasa ouk egō de all᾽ hē charis tou theou hē sun emoi
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"Milosti pak Boga jesam što jesam, i ta milost njegova ta prema meni ne prazna postade, nego obilatije njih sviju trudio sam se, ne ja pak nego ta milost Boga ta sa mnom."
χάριτι (milosti) - grč. χάρις (charis): Dativ jednine. Označava nezasluženi dar ili naklonost. Gramatički, dativ ovdje ukazuje na sredstvo ili uzrok (instrumentalni dativ). Teološki označava Božju suverenu i nezasluženu djelatnu ljubav koja oblikuje identitet vjernika. θεοῦ (Boga) - grč. θεός (theos): Genitiv jednine. Pokazuje pripadnost i porijeklo. Teološki jasno naznačuje da izvor te milosti ne leži u ljudskom trudu, već isključivo u Božjoj inicijativi. εἰμι ὅ εἰμι (jesam što jesam) - grč. εἰμι (eimi - jesam), ὅ (ho - što): Glagol εἰμί u prezentu aktivnom. Izražava trajno stanje. Teološki podsjeća na Jahvino ime 'Ja sam koji jesam', no ovdje Pavao svoj čitav bitak i apostolski poziv pripisuje isključivo Božjem djelovanju i milosti. οὐ κενὴ (ne prazna/uzaludna) - grč. οὐ (ou - ne), κενός (kenos - prazan): Pridjev u nominativu jednine ženskog roda. Gramatički se slaže s imenicom 'milost'. Teološki naglašava da Božja milost u njemu nije bila jalova niti neučinkovita; ona uvijek ostvaruje svoju svrhu i donosi stvarne plodove u životu osobe. ἐγενήθη (postade) - grč. γίνομαι (ginomai): Aorist pasivni indikativ, treće lice jednine. Aorist ukazuje na specifičan, dovršen događaj u prošlosti. Teološki ukazuje na stvarni trenutak kada je milost aktivno preobrazila Pavlov život i donijela plod. περισσότερον (obilatije/više) - grč. περισσότερος (perissoteros): Pridjev u obliku komparativa, korišten priložno. Označava iznimnost i nadmoć u količini ili stupnju. Teološki pokazuje mjeru Pavlovog odgovora na milost – ona ga nije učinila pasivnim, već ga je motivirala na natprosječno zalaganje. ἐκοπίασα (trudio sam se) - grč. κοπιάω (kopiaō): Aorist aktivni indikativ, prvo lice jednine. Označava težak, iscrpljujući rad do granice iznemoglosti. Teološki ističe nužnost i vrijednost ljudske odgovornosti i napornog služenja unutar okvira Božje milosti. οὐκ ἐγὼ δὲ (ne ja pak) - grč. οὐκ (ouk - ne), ἐγώ (egō - ja), δέ (de - pak): Osobna zamjenica u nominativu uz jasnu negaciju. Snažan gramatički kontrast koji teološki predstavlja Pavlovo potpuno odricanje od vlastitog ega i bilo kakve osobne zasluge za postignute rezultate u službi. σὺν ἐμοί (sa mnom) - grč. σύν (syn - sa), ἐγώ (egō - ja/mnom): Prijedlog s dativom koji izražava usko zajedništvo ili partnerstvo. Teološki vrhunac stiha: milost nije samo darovana moć, već se personificira kao aktivna Božja prisutnost koja dinamično surađuje s čovjekom i djeluje kroz njega.
Ovaj stih (1. Korinćanima 15,10) predstavlja jednu od najdubljih sinteza teologije milosti i ljudske odgovornosti u cijelom Novom zavjetu. Apostol Pavao pripisuje čitav svoj identitet, duhovnu transformaciju i apostolsko poslanje isključivo nezasluženoj Božjoj milosti, jasno se odričući bilo kakvih vlastitih zasluga. Ipak, on izričito pokazuje da autentična milost ne vodi u duhovnu pasivnost niti poništava ljudsku volju; naprotiv, ona služi kao moćna pogonska snaga koja ga je potaknula na rad i trud znatno veći od onog ostalih apostola. U završnom obratu, Pavao čak i taj svoj nevjerojatni osobni napor iznova redefinira. On prepoznaje i priznaje da stvarni pokretač njegovog rada zapravo nije bio njegov vlastiti ljudski kapacitet ('ne ja'), već upravo ta ista Božja milost koja je bila s njim, osnaživala ga i djelovala kroz njega. Time stih duboko naglašava paradoks kršćanskog života: sav naš trud i služenje Bogu su nužni, ali su istovremeno u potpunosti omogućeni i ovisni o stalnoj Božjoj prisutnosti.