Oko ne može reći ruci: "Nemam potrebe za tobom", niti glava reći nogama: "Ne trebam vas."
Oko ne može reći ruci: "Nemam potrebe za tobom", niti glava reći nogama: "Ne trebam vas."
Naprotiv, čak su i udovi koji se čine najslabijima potrebni,
i onima koje držimo manje časnima iskazujemo više poštovanja. A s manje pristojnima se pristojnije postupa:
oni koji su pristojni nemaju potrebe za takvom pažnjom. Ali Bog je sastavio tijelo dajući najviše časti onome koji je manjkaviji,
da ne bi bilo razdora u tijelu, već da bi se udovi zajednički brinuli jedni o drugima.
i onima koje držimo manje časnima iskazujemo više poštovanja. A s manje pristojnima se pristojnije postupa:
I koji nam se čine da su najsramotniji na tijelu, na one udaramo najveću čast;
καὶ ἃ δοκοῦμεν ἀτιμότερα εἶναι τοῦ σώματος, τούτοις τιμὴν περισσοτέραν περιτίθεμεν, καὶ τὰ ἀσχήμονα ἡμῶν εὐσχημοσύνην περισσοτέραν ἔχει·
kai ha dokoumen atimotera einai tou sōmatos toutois timēn perissoteran peritithemen kai ta aschēmona hēmōn euschēmosunēn perissoteran echei
Bilješke i bookmarkovi dostupni su prijavljenim čitateljima. Prijavi se da bi spremao komentare uz stihove.
"i koje smatramo nečasnijima biti tijela, ovima čast obilatiju pridajemo, i sramotni naši pristojnost obilatiju imaju,"
i - καὶ (kai): Veznik koji povezuje misao s prethodnim stihom, naglašavajući kontinuitet argumenta. koje smatramo - ἃ δοκοῦμεν (ha dokoumen): 'dokoumen' dolazi od glagola 'dokeo' (smatrati, misliti, činiti se). Ukazuje na ljudsku, subjektivnu procjenu vrijednosti koja može biti ograničena ili pogrešna u odnosu na Božju procjenu. nečasnijima - ἀτιμότερα (atimotera): Komparativ pridjeva 'atimos' (bez časti, prezren, nevrijedan). Sastoji se od alfa privativum ('a' - bez) i 'time' (čast, vrijednost). Označava dijelove (ili ljude) koje društvo smatra manje uglednima i važnima. biti - εἶναι (einai): Infinitiv prezenta glagola 'eimi' (biti). tijela - τοῦ σώματος (tou somatos): Genitiv imenice 'soma' (tijelo). Doslovno se odnosi na fizičko tijelo, ali u teološkom smislu predstavlja Crkvu, Tijelo Kristovo. ovima - τούτοις (toutois): Pokazna zamjenica u dativu koja usmjerava i fokusira pažnju na te marginalizirane dijelove. čast - τιμὴν (timen): Od imenice 'time' (čast, cijena, poštovanje, vrijednost). Ovdje tvori snažan teološki kontrast prethodnoj riječi 'atimotera'. obilatiju - περισσοτέραν (perissoteran): Komparativ pridjeva 'perissos' (obilan, prekomjeran, izvanredan). Naglašava da ti udovi ne dobivaju samo puku jednakost, nego višestruko veću i brižniju pažnju. pridajemo (stavljamo oko) - περιτίθεμεν (peritithemen): Dolazi od 'peri' (oko) i 'tithemi' (staviti). Doslovno znači 'staviti oko' ili 'odjenuti', a implicira aktivnu, nježnu i brižnu akciju pažljivog pokrivanja onoga što je ranjivo. i - καὶ (kai): Veznik koji uvodi drugu polovicu stilske paralele. sramotni - τὰ ἀσχήμονα (ta aschemona): Od alfa privativum i 'schema' (oblik, lik). Označava ono što je neskladno, neugledno ili intimno (nepristojno za javno pokazivanje). Teološki se odnosi na najranjivije članove zajednice. naši - ἡμῶν (hemon): Osobna zamjenica u genitivu množine. pristojnost - εὐσχημοσύνην (euschemosynen): Savršena suprotnost prethodnoj riječi. Dolazi od 'eu' (dobro) i 'schema' (oblik). Označava sklad, ljepotu, naočitost i društveni ugled koji im se svjesno daje i pripisuje. obilatiju - περισσοτέραν (perissoteran): Ponovno naglašavanje Božjeg kompenzacijskog principa ljubavi istom riječju. imaju - ἔχει (echei): Glagol 'echo' (imati) u trećem licu jednine. Gramatički je vrlo zanimljivo jer je glagol u jednini iako je subjekt (ta aschemona) u množini, što je poznato pravilo u koine grčkom jeziku gdje subjekti srednjeg roda u množini često uzimaju glagol u jednini.
Apostol Pavao u ovom stihu (1. Korinćanima 12:23) koristi iznimno upečatljivu metaforu odijevanja fizičkog tijela kako bi prenio duboku teološku poruku o funkcioniranju kršćanske zajednice. On ističe paradoks Božjeg kraljevstva u kojem uobičajena ljudska mjerila časti i sramote gube na snazi, a ono što ljudsko društvo percipira kao 'nečasno' i 'sramotno' postaje predmetom najveće brige, pokrivanja i poštovanja. Božji je princip da ugled i važnost u zajednici ne ovise o istaknutosti i moći pojedine funkcije, već o samoj pripadnosti Tijelu koje se brine za svaki svoj ud.
Kroz ovu kompenzacijsku ljubav i aktivno 'odijevanje' i zaštićivanje slabijih članova u čast i pristojnost, rana Crkva pozvana je demonstrirati radikalnu međusobnu solidarnost. Pavao ovime namjerno ruši elitističke hijerarhije i ponos istaknutih pojedinaca, jasno pokazujući da se istinska snaga i zdravlje svake zajednice kriju isključivo u brizi za njene najosjetljivije i najmarginaliziranije članove. Savršen sklad i ljepota postižu se jedino kada oni jači u ljubavi nadoknađuju i pokrivaju ono što drugima po naravi nedostaje.