Prva poslanica Korinćanima 13
1Kad bih govorio ljudskim i anđeoskim jezicima, a uzmanjka li mi ljubavi, ja sam kovina koja odjekuje, zvečeći cimbal. 2Kad bih imao dar prorokovanja, poznavanje svih tajni i svake spoznaje, kad bih imao najpuniju vjeru, onu koja premješta planine, ako mi nedostaje ljubavi, ja sam ništa. 3Kad bih podijelio sva svoja dobra izgladnjelima, kad bih izručio svoje tijelo da se spali, ako mi manjka ljubavi, ne dobivam ništa. 4Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ona ne zavidi, ona se ne hvasta, ona se ne nadima od oholosti, 5ona ne čini ništa nepristojno, ne traži svoju korist, ne ljuti se, ne gaji ogorčenost, 6ona se ne raduje nepravdi, već nalazi radost u istini. 7Ona sve prašta, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. 8Ljubav nikad ne nestaje. Proročanstva? Ukinut će se. Jezici? Završit će. Spoznanje? Dokinut će se. 9Jer naše je spoznanje ograničeno i ograničeno je naše prorokovanje. 10Ali kada dođe savršenstvo, ono što je ograničeno bit će dokinuto. 11Kad bijah dijete, govorah kao dijete, razmišljah kao dijete, rasuđivah kao dijete. Kad postadoh čovjek, odbacih ono što pripadaše djetetu. 12Sada sve vidimo u zrcalu i na nejasan način, ali tada će to biti licem u lice. Sada je moje znanje ograničeno, a tada ću spoznavati kao što sam spoznat. 13Sada dakle ostaje ovo troje: vjera, nada i ljubav, ali ljubav je najveća.